Autorica: Dahna Arbanas, mag. pharm., Karlovačka ljekarna
Nekoliko je definicija palijativne skrbi, a najpoznatija je ona Svjetske zdravstvene organizacije prema kojoj je palijativna skrb pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika i njihovih obitelji suočenih s problemima povezanima sa smrtonosnom bolešću primjenom prevencije i olakšanja patnje. To se postiže ranim prepoznavanjem bolesti te besprijekornom procjenom i suzbijanjem boli i drugih problema, fizičkih, psihosocijalnih i duhovnih. Razvoj palijativne medicine veže se uz 60-e godine prošlog stoljeća, Veliku Britaniju i Cicely Saunders, a desetak godina kasnije počeci se opažaju i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Kanadi.
Palijativnu skrb ne pruža samo jedna osoba, nego tim stručnjaka iz različitih područja koji međusobno surađuju. Okosnicu tima čine liječnik i medicinska sestra, ali ništa manje važni nisu psiholozi, ljekarnici, socijalni radnici, duhovnici, volonteri, logopedi, patronažne sestre.
Uloga ljekarnika u palijativnom timu i/ili u skrbi za palijativnog bolesnika razlikuje se od zemlje do zemlje. I dok su u zemljama kao što su Meksiko ili Poljska ljekarnici zaduženi isključivo za nabavu, čuvanje i distribuciju lijekova prema palijativnom bolesniku, u zemljama poput Australije, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Nizozemske ljekarnik aktivno sudjeluje u kontroli simptoma kao što su bol, mučnina, povraćanje, umor, nesanica, opstipacija, kao i u propisivanju određenih lijekova, savjetovanju o komplementarnim i alternativnim metodama liječenja, edukaciji bolesnika i/ili skrbnika te drugih članova tima. K. A. Walker u svom radu opisuje ljekarnika kao člana palijativnog tima zaduženog za uočavanje i rješavanje problema povezanih s propisivanjem i uzimanjem lijekova, usklađivanjem terapije, izradom smjernica, poštivanjem pravila te edukacijom kako bolesnika, njegove obitelji ili skrbnika tako i drugih osoba u timu.
Aktivno sudjelovanje u palijativnom timu zahtijeva određena znanja i vještine koje formalna izobrazba ljekarnika, odnosno studij, ne osigurava. Kako bi odgovorio na potrebe palijativnog bolesnika, neophodno je da se ljekarnik dodatno educira u području terapije boli, procjene boli, doziranja opioida, prevencije, zbrinjavanja i ublažavanja nuspojava terapije koju bolesnik koristi. Osim kliničkih vještina, važno je da ljekarnik bude upoznat s etičkim i moralnim dilemama, kao i načinima komunikacije s umirućim bolesnikom i njegovom obitelji.
Što se tiče Hrvatske, studenti na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu u okviru kolegija Ljekarnička skrb mogu se upoznati s osnovama palijativne skrbi. Dodatna edukacija moguća je putem tečajeva koje organizira CEPAMET, Hrvatsko farmaceutsko društvo i ostale udruge ili proizvođači lijekova. Pri Hrvatskoj ljekarničkoj komori od 2015. g. do 2017. g. djelovalo je Povjerenstvo za palijativnu skrb, a 2017. g. pri Hrvatskom farmaceutskom društvu, u okviru Sekcije za onkološku farmaciju, osniva se Radna skupina za farmaceutsku palijativnu skrb. Najveći doprinos skrbi za palijativnog bolesnika i njegovu obitelj te povezanost s ostalim članovima palijativnog tima zabilježen je u Istri, no i drugi dijelovi Hrvatske (Karlovac, Velika Gorica, Slavonski Brod, Koprivnica, Zagreb…) na dobrome su putu.
www.who.int/; I. Pawlowska et al. DOI10.1136/ejhpharm-2015-000730; K. A. Walker DOI10.1179/096992610X12624290276755
