Autor: prof.dr.sc. Livije Kalogjera, spec.orl., kirurg glave i vrata
Alergijski rinitis najčešća je kronična bolest dišnog sustava koja i dalje pokazuje trajni porast prevalencije, što je u posljednjem desetljeću postala globalna pojava. U prošlom stoljeću eksponencijalni porast prevalencije bio je vezan uz zapadnu civilizaciju. Očito je da globalizacija omogućuje interakciju faktora kao što su: promjena načina prehrane, načina života, profila mikrobijalne kolonizacije, zagađenje i trajna izloženost novim ili modificiranim antigenima iz okoliša. Bolest je karakterizirana nosnim simptomima, koji uključuju vodenastu sekreciju, svrbež i kihanje, ali postoji klinički fenotip u kojem dominira začepljenost s postnazalnim slijevanjem, što je češće u perenijalnom tj. cjelogodišnjem obliku.
Peludna hunjavica u većini je slučajeva praćena i izraženim očnim simptoma, kao što su svrbež očiju, suzenje te crvenilo očiju, stoga se taj oblik naziva alergijski rinokonjunktivitis. Prisutan je u više od polovine bolesnika alergičnih na perenijalne alergene (grinje ili mačju dlaku). Neke epidemiološke studije pokazuju da više od 70 % bolesnika s alergijskim rinitisom ima izražene očne smetnje i ta populacija bolesnika ima veće pogoršanje kvalitete života nego oni koji imaju samo nosne simptome.
Senzibilizacija na inhalacijske alergene praćena je najčešće detektabilnim specifičnim imunoglobulinom E (IgE) na određeni alergen, ali samo trećina senzibiliziranih razvija izražene nosne/očne ili astmatične simptome pri udisanju alergena. To vrijedi i za kožni ubodni (prick) test, koji isto tako pokazuje do 3 puta veću učestalost senzibilizacije od simptomatskog alergijskog rinitisa.
Senzibilizacija ipak u većine bolesnika tijekom više godina dovodi i do razvoja kliničkih simptoma u kontaktu s alergenom. Pitanje je samo je li senzibilizacija bez kliničkih simptoma razlog za profilaktičku medicinsku intervenciju (intervencija u okolišu, farmakoterapija, imunoterapija).
Odsustvo alergijske bolesti usprkos senzibilizaciji na određeni inhalacijski alergen pripisuje se imunološkoj toleranciji alergena te urednoj funkciji epitelne barijere domaćina, koja onemogućuje prolazak alergena u submukozu sprečavajući senzibilizaciju ili alergijski upalni odgovor.
Adekvatno izbjegavanje alergena vrlo je teško izvedivo, tako da su atopični bolesnici u velikoj mjeri ovisni o djelotvornosti epitelne i imunske barijere. Epitelna barijera onemogućuje prodiranje alergena u submukozu i aktivaciju limfocita u pravcu produkcije specifičnog IgE, odnosno aktivaciju za alergijski odgovor karakterističnih upalnih stanica, tj. mastocita i eozinofila. Imunska barijera prvenstveno se temelji na imunološkoj toleranciji, koja se, osim imunoterapijom, pokušava modificirati prehranom i promjenom načina života.
Različiti se terapijski modaliteti primjenjuju u svrhu očuvanja ili jačanja epitelne barijere. U posljednje vrijeme, u tu se svrhu apliciraju otopine koje sadržavaju ektoin. Ektoin je bakterijski peptid koji prevenira leziju epitelne barijere osmotskim stresom te se stoga upotrebljava u prevenciji i liječenju ne samo respiratornih, već i kožnih, očnih i probavnih manifestacija lezije epitelne barijere.
Konvencionalna terapija alergijskog rinokonjunktivitisa uključuje primjenu nazalnih kortikosteroidnih sprejeva, antihistaminika u peroralnom ili topikalnom obliku, uz dodavanje očnih ili nazalnih kromona i antikolinergika, ovisno o kontroli simptoma prvom linijom terapije (antihistaminici ili topikalni nazalni kortikosteroidi).
Usporedne studije u liječenju sezonskog alergijskog rinitisa ne pokazuju statistički značajne razlike u ishodu liječenja nazalnim sprejem koji sadržava ektoin i drugih topikalnih nazalnih pripravaka, kao što su antihistaminici, kromoni ili kortikosteroidi.