Autorica: Manuela Tomčić, dr.med., spec. obiteljske medicine
Opisivati naš svakodnevni, profesionalni i osobni život, a ne se dotaknuti anksioznosti, ne bi bilo potpuno. U vremenu u kojem se očekuje maksimalna društvena realizacija na svim poljima, kada dođe do neispunjenja tih ciljeva javlja se osjećaj nekvalitetnosti, nemoći i nepotpunosti. Upravo to plodno je tlo za anksioznost, koja je neugodno proživljavanje, napetost i osjećaj stresa i straha. Razina anksioznosti bit će rezultat interakcije vlastite snage i okoline te subjektivnog dojma tog odnosa. Psihičko stanje zabrinutosti i straha vrlo je često praćeno i tjelesnim simptomima kao što su: ubrzan rad srca, pojačano znojenje, osjećaj gubitka daha i subjektivni dojam prijeteće situacije, poremećaj sna, napetost u mišićima, glavobolja i sl. Svatko od nas može se prisjetiti barem jedne situacije u životu u kojoj smo se osjećali upravo tako anksiozno ili napeto, ustrašeno, zabrinuto. Najčešće bez objektivno velikog razloga, odnosno čak i bez takvog razloga, osjećaj napetosti otežava normalno funkcioniranje. Velik broj osoba u općoj populaciji pati od nekog oblika anksioznog poremećaja, statistički i 10 % opće populacije. Unatoč tomu što je anksioznost sastavni dio života, ukoliko ograničava osobu u svakodnevnom, obiteljskom i profesionalnom funkcioniranju, neophodna je stručna pomoć. Anksioznost se može manifestirati na više načina, kao što su: kronična anksiozna reakcija, anksiozni napad i panična anksiozna reakcija.
Liječenje anksioznog poremećaja uključuje medikamentozno i nemedikamentozno liječenje i psihoterapijsko liječenje. Najbolji pristup liječenju jest personaliziran, individualizirani pristup pojedincu. Ograničene mogućnosti, i pojedinaca u ekonomskom smislu, ali i zdravstvenog sustava, usmjerili su velik broj osoba s ovim poremećajem liječniku opće/obiteljske medicine. Zahvaljujući medikamentima koje uz suportivne psihološke mjere koristimo u svom radu, pacijent se češće i lakše povjerava svojem izabranom liječniku. Najvažnije je destigmatizirati osjećaj ugroženosti pacijenata koji psihološki dio svoje osobnosti još uvijek ne iznose kao problem. Kvalitetnim izborom lijekova pomažemo im psihološki problem otkloniti ili barem umanjiti te im omogućiti kvalitetniji život. Anksioznost liječimo benzodiazepinima (diazepam, oksazepam, lorazepam, alprazolam, bromazepam). Vjerojatno najčešće propisivani lijek iz ove grupe jest diazepam, koji ima anksiolitičko, sedativno, hipnotičko, mišićno-relaksirajuće i antikonvulzivno djelovanje. U većim dozama može izazvati stanje slično anesteziji. U praksi ga vrlo često zbog mišićno-relaksirajućeg učinka propisujemo i kod lokomotornih tegoba. Propisan i primjenjiv u terapijskim indikacijama i dozama ima vrlo širok terapijski potencijal, uz minimalno štetan učinak. Prednost je benzodiazepina brz početak djelovanja, a nedostatak je razvoj tolerancije. Nakon nekritičnog uzimanja dulje od šest tjedana velik broj pacijenata razvit će ovisnost o njima. Preporuka je racionalna, manja, učinkovita doza i što kraći period liječenja.
Druge grupe lijekova koji se koriste u liječenju anksioznosti jesu: buspiron – za blaže oblike neuroza, antidepresivi SIPPS (selektivni inhibitori pohrane serotonina), drugi antidepresivi: mirtazapin i venlafaksin. Najučinkovitije liječenje kombinacija je medikamenta i psihoterapije, kognitivno-bihevioralna terapija. Liječenje je učinkovito i individualnom psihoterapijom. Promjenom ponašanja u stvarnoj situaciji i jačanje ega cilj je terapije. Vrlo je važno da pacijent osjeti brigu terapeuta, što pomaže emocionalnom jačanju pacijenta. Poticanje pacijenta na aktivno sudjelovanje u liječenju uz adekvatnu medikamentoznu terapiju vrlo je bitan dio liječenja. Upoznati osobu s vlastitim strahom, bio on realan ili ne, ili posljedicom objektivnog događaja u prošlosti važan je dio terapeutskog procesa. Iako pacijent u svijetu vlastite anksioznosti osjeti olakšanje nakon što smo uključili benzodiazepin u terapiju, to donosi i poseban protokol. Uvođenje medikamentozne terapije i trajanje u kojem pacijent osvješćuje svoj problem i lakše se nosi sa svojim strahovima i nesigurnošću mora biti što kraće. Iako su benzodiazepini svjetlo na kraju tunela anksioznosti, sjetimo se izreke primum non nocere te da su benzodiazepini dobri sluge, ali loši gospodari. Zdrava budućnost društva u razumu je onoga koji će terapijskim mogućnostima moralno i racionalno upravljati.
Literatura:
Muačević V. i suradnici. Psihijatrija. Medicinska naklada, Zagreb; 1995.