Antikoagulantni lijekovi jedni su od najznačajnijih terapijskih skupina u suvremenoj medicini. Nakon dugotrajne primjene tradicionalnih antikoagulansa (antagonista vitamina K), novih antitrombocitnih lijekova iz skupine tienopiridina i GPIIb/IIIa inhibitora, sve su češće u upotrebi i novi ili direktni antikoagulantni lijekovi, tzv. NOAK (DOAK).Antikoagulantni lijekovi jedni su od najznačajnijih terapijskih skupina u suvremenoj medicini. Nakon dugotrajne primjene tradicionalnih antikoagulansa (antagonista vitamina K), novih antitrombocitnih lijekova iz skupine tienopiridina i GPIIb/IIIa inhibitora, sve su češće u upotrebi i novi ili direktni antikoagulantni lijekovi, tzv. NOAK (DOAK).
S obzirom na sve veći broj bolesnika koji uzimaju navedene lijekove, svakodnevni je problem liječenje komplikacija i nuspojava tog liječenja. Također je veliki klinički problem potreba za pravilnom procjenom kada se antikoagulantna terapija treba prekinuti, a kada je sigurno učiniti neku pretragu ili zahvat kod pacijenta koji uzima te lijekove. Od velikog je značenja i procjena kada u hitnim stanjima treba ukinuti antikoagulantnu/antiagregacijsku terapiju, a kada je dovoljno samo učiniti endoskopsku hemostazu.
Svrha antikoagulante terapije jest umanjenje rizika od tromboembolijskih incidenata kod bolesnika s:
- atrijskom fibrilacijom (AF)
- akutnim koronarnim sindromom (ACS)
- dubokom venskom trombozom (DVT)
- hiperkoagulabilnim stanjem
- endoprotezom.
U antikoagulantnu terapiju spadaju antagonisti vitamina K, heparinski derivati, direktni inhibitori faktora Xa, direktni inhibitori trombina. U antitrombocitne lijekove spadaju tienopiridini, NSAIL i GPIIb/IIIa inhibitori.
Endoskopski postupci niskog rizika ne zahtijevaju ukidanje antikoagulantne terapije, a tu spadaju svi dijagnostički postupci (EGDS, kolonoskopija, enteroskopija, videokapsulska endoskopija). Visokorizični postupci kao što su polipektomije, ERCP sa sfinkterotomijom, ultrazvučno vođenje punkcije i/ili biopsije te postavljanje PEG-a zahtijevaju korekciju ili obustavu antikoagulantne ili antiagregacijske terapije. Ključni je problem odrediti kojim bolesnicima kojima je obustavljena terapija treba davati terapiju premoštenja s niskomolekularnim heparinom. Neracionalno prevođenje svih pacijenata na niskomolekularni heparin ne smanjuje značajno pojavnost tromboembolijskih incidenata, a može povećati učestalost krvarenja.
Pacijenti koji uzimaju antikoagulantnu ili antiagregacijsku terapiju mogu imati epizode spontanog krvarenja iz gastrointestinalnog trakta. Kod takvih je bolesnika samo iznimno potrebno ukidanje terapije i davanje antagonista ili prokoagulantnih lijekova, a u većini je slučajeva dovoljno učiniti adekvatnu hemostazu. U slučaju masivnog krvarenja iz gastrointestinalnog trakta, danas postoje specifični antidoti (vitamin K, idarucizumab) ili se daju faktori protrombinskog kompleksa, rekombinantni faktor VIIa ili cjelovita svježe smrznuta plazma.
