Autorica: Jasna Dušević, dr. med., spec. obiteljske medicine
Šećerna bolest metabolička je bolest višestruke etiologije karakterizirana hiperglikemijom nastalom zbog poremećaja u izlučivanju inzulina i/ili djelovanju inzulina. Klinički se pojavljuje u četiri osnovna oblika (tip I, tip II, drugi specifični tipovi i gestacijski dijabetes) koji se razlikuju prema etiologiji, terapijskom pristupu i prognozi. Spada u vodeći javnozdravstveni problem uz prevalenciju od 6 % 2007. godine u svijetu i predviđanje porasta do 2025. godine na 7,3 % u dobnoj skupini 20 – 79 godina. Najčešće su komplikacije šećerne bolesti kardiovaskularne komplikacije, retinopatija, nefropatija, neuropatija, dijabetičko stopalo i posljedična amputacija donjih ekstremiteta, a one su i glavni uzrok mortaliteta te vodeći uzrok opterećenja zdravstvenog proračuna troškovima dijabetesa.
Dijabetička neuropatija najčešća je komplikacija šećerne bolesti. Pretpostavlja se da u vrijeme postavljanja dijagnoze 7,5 % bolesnika već ima dijabetičku neuropatiju. Učestalost se povećava s dobi bolesnika, trajanjem šećerne bolesti i lošom regulacijom glikemije, a nakon 25 godina trajanja bolesti oko 50 % bolesnika ima neki oblik dijabetičke neuropatije.
Treba imati na umu da postoje i drugi uzroci neuropatije, npr. toksični (alkohol, lijekovi i sl. ), upalni (sistemski lupus eritematodes, vaskulitis i sl.), metabolički, infektivni i ostali.
Etiologija dijabetičke neuropatije nije u potpunosti razjašnjena. Općenito je prihvaćeno da šećerna bolest inducira metaboličke i hemodinamske defekte (mikroangiopatiju) koji su u početku reverzibilni, a trajanjem bolesti postaju ireverzibilni s posljedičnim oštećenjem živaca i okluzijom malih arterija vasa nervorum. Pogodovati mogu i autoimuni mehanizmi te nedostatak neurotropnih faktora.
Najčešća je distalna polineuropatija, zatim sindrom karpalnog tunela te mononeuropatije.
Distalna polineuropatija predstavlja subklinički i klinički evidentno simetrično oštećenje perifernih živaca dominantno distalno na ekstremitetima.
Simptomi su obično neugodne senzacije, primjerice hladnoća, umrtvljenost, utrnulost, mravinjanje, žarenje, bockanje, grčevi te probadajući, sijevajući ili žareći bolovi. Intenzitet je najjači noću, u mirovanju. Bol ima tendenciju rasta.
Kliničkim pregledom možemo ustanoviti simetrično oštećenje osjeta, a granica je obično cirkularna. Miotatski (vlastiti) refleksi postupno slabe dok potpuno ne iščeznu te se postupno razvija i hipotrofija mišića s posljedičnom slabošću malih mišića stopala, potom potkoljenica i šaka. Patnja bolesnika vodi u reaktivnu tjeskobu i depresiju.
Temeljna je pretraga elektroneurografija (ENG) ili mjerenje brzine provodljivosti motornih i senzornih živaca pomoću površinskih elektroda. Time se evaluira tek 25 % vlakana perifernog živca. Demijelinizacija reducira brzinu provodljivosti živaca. Za cjelovitu analizu ENG bi trebalo nadopuniti kvantitativnim senzornim testiranjem (određivanje praga za osjet vibracije, osjet toplog i hladnog te osjet boli).
Osnovu liječenja predstavlja regulacija osnovne bolesti. Bolnu dijabetičku polineuropatiju nužno je liječiti medikamentozno prema smjernicama Europske federacije neuroloških društava. Lijekovi prvog izbora su antiepileptici (gabapentin, pregabalin) ili triciklički antidepresivi (amitriptilin). Zbog umjerene učinkovitosti, lijekovi drugog izbora su inhibitori ponovne pohrane serotonina (duloksetin, venlafaksin), ali istovremeno su sigurniji i imaju manje kontraindikacija od tricikličkih antidepresiva. U terapiji se nakon toga koriste opiodi (tramadol, oksikodon). Kombinacija navedenih primjenjuje se u slučajevima kada je monoterapija neučinkovita.
Transkutana elektrostimulacija (TENS) ima povoljan analgetski učinak i poboljšava funkcionalni status bolesnika.
Prevencija, rano prepoznavanje i liječenje neuroloških komplikacija dijabetesa u skladu s medicinom temeljenom na dokazima znatno smanjuju stupanj neurogenog oštećenja, čuvaju funkcionalni status i kvalitetu života bolesnika.
Suradljivost i edukacija bolesnika, prihvaćanje higijensko-dijetetskih mjera te odgovarajuće medikamentozno liječenje znatno popravljaju kvalitetu življenja naših bolesnika i sprječavaju da inicijalno reverzibilna oštećenja dovedu do trajnih neurogenih oštećenja i patnje bolesnika.