Autor: dr.sc. Vjekoslav Radeljić, dr.med., internist-kardiolog
Klinika za bolesti srca i krvnih žila, KBC "Sestre milosrdnice"
Incidencija duboke venske tromboze u općoj populaciji jest 1 – 2/1.000 stanovnika godišnje. Preneseno na populaciju u Hrvatskoj, to znači 6.500 novooboljelih u godini dana. U neliječenih bolesnika koji su doživjeli plućnu emboliju kao posljedicu tromboembolizma mortalitet je i do 30 %. Kronična invalidnost odnosi se na posttrombotski sindrom koji se susreće u 25 do 50 % oboljelih s ponavljajućim i neadekvatno liječenim dubokim venskim trombozama. Pojava venske tromboze u populaciji bolesnika na općim kirurškim odjelima jest oko 25 % ako se ne provedu adekvatne profilaktičke mjere. Rizik perzistira i nakon kirurškog zahvata s pojavnošću bolesti od 11,3 % u čak 60 dana nakon otpusta iz bolnice. Povećan rizik od duboke venske tromboze odavno je definiran Virhovovim trijasom: venska staza, ozljeda i hiperkoagulabilno stanje. Česti klinički entiteti koji mogu dovesti do duboke venske tromboze su kirurški zahvat, trauma, trudnoća, hormonsko nadomjesno liječenje, oralna kontracepcija, prolongirana imobilizacija, akutne bolesti, dehidratacija, srčano popuštanje, mijeloproliferativne bolesti, maligne bolesti, upalne bolesti crijeva itd. Urođeni poremećaji koji mogu aktivirati nastanak duboke venske tromboze su: deficit AT III, deficit C i S-proteina, mutacije faktora II, mutacije faktora V i hiperhomocisteinemija.
U dijagnostici duboke venske tromboze od laboratorijskih nalaza izdvajamo D-dimere. Pozitivna dijagnostička vrijednost testa za D-dimere je mala. S druge strane, negativna je prediktivna vrijednost oko 99 %, što u praksi znači potvrdu odsutnosti bolesti. Ima veliku praktičnu važnost za bolesnike u kojih je vjerojatnost mala i umjerena, a to je oko 30 % onih kojima daljnje testiranje neće biti potrebno. U dijagnostici duboke venske tromboze neizostavno prije svega treba odrediti Wellsov zbroj kliničkih karakteristika koje idu u prilog dubokoj venskoj trombozi. Definitivna dijagnoza potvrđuje se duplex skenom vena. Napominjem da je i ovo pretraga koja nema apsolutnu osjetljivost i specifičnost, stoga je svakako bitno poštovati dijagnostički algoritam. Liječenje treba započeti odmah po dokazu. Kod velike vjerojatnosti duboke venske tromboze, a u situaciji kada je očekivani vremenski interval od postavljanja sumnje do potvrde dijagnoze duži od 4 sata, moguće je i bez dokaza venske tromboze početi s primjenom niskomolekularnog heparina.
Kod male vjerojatnosti DVT-a primjena se lijeka treba odgoditi do potvrde dijagnoze, ali vremenski interval ne bi smio biti duži od 24 sata. Ako je to vrijeme duže od 24 sata, liječenje se može započeti i prije. Usporedno s heparinom klasično se uvodi varfarinska terapija do postizanja ciljnog INR-a od 2 – 3, potom se terapija heparinom obustavlja, a nastavlja se varfarinska terapija. Osim heparinom, prema važećim smjernicama duboka venska tromboza može se liječiti i NOAC lijekovima s napomenom da je kod liječenja dabigatranom potrebno usporedno liječenje heparinom u trajanju od 5 dana, dok se u slučaju rivaroksabana i apiksabana liječenje započinje i odvija bez usporedne primjene heparina.
