Autor: Vedran Tomašić, dr. med.
Klinika za unutarnje bolesti, Zavod za gastroenterologiju i hepatologiju, KBC "Sestre milosrdnice" Zagreb
U svakodnevnoj smo medicinskoj praksi svjedoci rastućeg broja dostupnih lijekova u polju gastroenterologije (primjerice nedavna revolucija u liječenju hepatitisa C ili kroničnih upalnih bolesti crijeva). Ti se lijekovi često moraju koristiti u različitim kombinacijama za sve veći broj bolesnika koji su i sve starije životne dobi s prisutnim pratećim komorbiditetima. Stoga ne iznenađuje podatak kako su nuspojave nastale zbog interakcije lijekova čest razlog pregleda bolesnika u hitnoj službi, čest uzrok hospitalizacije te pratećih mortaliteta i morbiditeta.
Rizične skupine bolesnika za razvoj nuspojava nastalih zbog interakcije lijekova čine pedijatrijska populacija i populacija starije životne dobi, posebice ako su bolesnici hospitalizirani u jedinicama intenzivnog liječenja. Kako veliki broj bolesnika danas koristi lijekove iz skupine hipoglikemika, sedativa, opioida, antikoagulansa, antibiotika i antipsihotika, nije neuobičajeno primijetiti nuspojave koje nastanu zbog njihove interakcije ili interakcije s lijekovima propisanim za liječenje patologije gastrointestinalnoga trakta.
Naravno, što veći broj različitih lijekova bolesnik koristi, tako raste i rizik od razvoja međudjelovanja s posljedičnim neočekivanim nuspojavama. Međudjelovanje lijekova može biti posljedica farmakokinetičkog (promjena apsorpcije, distribucije, metabolizma ili ekskrecije lijeka) ili farmakodinamičkog učinka (sinergistički i/ili antagonistički učinak). Tako primjerice antacidi smanjuju apsorpciju brojnih lijekova kroz promjenu pH vrijednosti želučanog sadržaja, direktnu apsorpciju drugoga lijeka ili žučnih soli na antacid, izazivanjem osmotskoga proljeva ili kelacijom. Blokatori H2 receptora i IPP-ovi mogu uzrokovati promjenu koncentracije lijekova inhibicijom citokroma P450 (varfarin, diazepam, fenitoin, citalopram) ili promjenu njihove apsorpcije povišenjem vrijednosti želučanog pH (antimikotici, antivirusni lijekovi, peroralno željezo). Interakcije IPP-a i klopidogrela ne doimaju se klinički značajnima.
Uz navedeno, dulja primjena IPP-a povezuje se s potencijalnom malapsorpcijom vitamina B12, magnezija kao i s potencijalnom interferencijom s metotreksatom. Metoklopramid može smanjiti učinak antiparkinsonika, a u kombinaciji s antipsihoticima može uzrokovati razvoj ekstrapiramidnog sindroma. Paracetamol u koncentracijama > 7,5 – 10 g može biti hepatotoksičan, posebice ako se kombinira s AET-om, ATT-om, kotrimoksazolom, HAART-om i biljnim pripravcima. Kao jedna od učestalih nuspojava opioidne terapije javlja se konstipacija, posebice ako bolesnici dodatno koriste i diuretike, tricikličke antidepresive, blokatore Ca kanala ili kemoterapeutike. Azatioprin u kombinaciji s alopurinolom inhibira enzim ksantin oksidazu, što može dovesti do povišenja koncentracije aktivne komponente (6-MP) s povišenim rizikom od toksičnosti za krvotvorni sustav.
Kako bi se to spriječilo i izbjeglo, liječnik se u svome pretrpanom i vremenski ograničenom svakodnevnom radu mora držati jasno definirane strategije prevencije nuspojava propisanih lijekova uz stjecanje znanja o njihovim interakcijama. Stoga je potrebno identificirati skupine bolesnika s višim rizikom (pedijatrijska populacija, visoka životna dob, komorbiditeti, HIV) i grupe lijekova koji često uzrokuju interakcije (indukcija ili inhibicija citokroma P450) te se aktivno držati načela izbjegavanja polifarmacije uz često revidiranje dotadašnje terapije. Važno je istaknuti potrebu za češćim konzultacijama s kliničkim farmakologom, farmaceutom ili postojećim e-alatima odnosno mrežnim stranicama.
Više o ovoj temi saznajte u bodovanoj mrežnoj edukaciji kojoj možete pristupiti kroz poveznicu.