Autorica: Odeta Fritz, dr. med.
Ordinacija opće medicine dr. Odeta Fritz, Sisak
Dijabetes (diabetes mellitus) kronična je bolest u kojoj su povišene razine glukoze (šećera) u krvi. Većina hrane koju jedemo pretvara se u glukozu koju naš organizam koristi za energiju. Gušterača proizvodi inzulin, hormon koji regulira razinu šećera u krvi tako da omogućava ulazak glukoze u stanice gdje se pretvara u energiju za tijelo, a višak šećera se pomoću inzulina pohranjuje u mišiće i jetru. Ako inzulina nema (kao što je slučaj kod dijabetesa tipa 1, ŠTB1), ili ga nema dovoljno (u tipu 2 dijabetesa, ŠTB2), glukoza ne može ući u stanice, dolazi do povišene razine glukoze u krvi i razvoja bolesti.
Kod ŠTB1 uslijed poremećaja imunološkog sustava (uzrokovanog nekim genetskim čimbenicima ili onima iz okoline: npr. nekim virusnim infekcijama) stvaraju se antitijela koja uništavaju vlastite stanice gušterače koje proizvode inzulin, a bolest se razvije uništenjem 70 – 90 % tih stanica; obično se javlja u djece i mlađih osoba.
Rizični čimbenici za razvoj ŠTB2 su: dob preko 40 god., pozitivna obiteljska anamneza, smanjena tolerancija na glukozu, smanjena tjelesna aktivnost, povišen krvni tlak, hiperlipidemija (povišene razine triglicerida, a snižene HDL kolesterola), gestacijski dijabetes.
Diabetes mellitus očituje se prekomjernim žeđanjem, učestalim mokrenjem, povećanim osjećajem gladi, neobjašnjivim gubitkom tjelesne težine, umorom, iznenadnim smetnjama vida, suhoćom kože te sporijim zarastanjem rana. Budući da simptomi i znakovi bolesti nisu odmah jasno izraženi, bolest se obično otkrije u starijoj životnoj dobi te u poodmaklom stupnju razvoja bolesti kada su već nastale mikrovaskularne i makrovaskularne komplikacije na drugim organima (dijabetička nefropatija, dijabetička retinopatija, polineuropatije, sve do gubitka vida, dijabetičkog stopala s amputacijom uda, infarkta miokarda te cerebrovaskularnog inzulta).
90 % oboljelih boluje od šećerne bolesti tipa 2, od njih je otkrivena polovica, polovica od otkrivenih dobiva skrb i liječi se, ali samo pola od njih postiže ciljeve liječenja, i na kraju samo polovica od potonjih (7,4 % oboljelih!) postiže željeni ishod liječenja, što je uredna glikemija s neznatnim komplikacijama bolesti.
U liječenju šećerne bolesti tipa 2 potreban je holistički pristup, jer se ona rijetko pojavljuje sama: u 65 % slučajeva udružena je s hipertenzijom, a gotovo 50 % bolesnika ima i pridruženu dislipidemiju, što rezultira primjenom 2 – 3 lijeka za hipertenziju te 1 – 2 lijeka za dislipidemiju, čime se poskupljuje liječenje i smanjuje suradljivost bolesnika u provođenju liječenja. Izostanak liječenja samo jednog od pridruženih komorbiditeta izravno utječe na ubrzan razvoj kardiovaskularnih bolesti od kojih bolesnici od dijabetesa najčešće i stradavaju.
Liječenje se provodi bazno metforminom koji smanjuje inzulinsku rezistenciju djelujući na razini jetre smanjenjem stope oksidacije lipida, smanjuje endotelnu disfunkciju i kroničnu vaskularnu upalu te poremećaj koagulacije, što sve rezultira smanjenjem hiperglikemije, kao i smanjenjem mikrovaskularnih i makrovaskularnih komplikacija bolesti.
S obzirom na to da se u nemalom broju slučajeva samo metforminom ne može sasvim uspješno regulirati glikemija, moralo se pribjeći uvođenju dodatnih lijekova kao što su derivati sulfonilureje. Oni dodatno snižavaju razinu glikemije vežući se na ATP ovisne kalijeve kanale beta stanica gušterače, čime otvaranjem Ca kanala dolazi do ulaska Ca u stanice i pojačanog otpuštanja inzulina iz stanica. No u konačnici kroz dulje djelovanje dovode do pretjeranog iscrpljivanja stanica gušterače i neophodnosti uvođenja inzulinskih analoga u terapiju. Na žalost, i derivati sulfonilureje i inzulinski analozi nerijetko su u pacijenata izazivali stanja hipoglikemije (od blažih: GUK od 3,3 – 3,9 mmol/l, do težih <3,3 mmol/l) koja dodatno povećavaju smrtnost od kardiovaskularnih bolesti u starijih osoba i utječu na razvoj ubrzane demencije.
Te neželjene posljedice nastoje se izbjeći lijekovima koji nemaju rizik od hipoglikemije: to su hormoni probavnog sustava koji utječu na učinkovitiju proizvodnju i iskoristivost inzulina iz gušterače i veću propusnost bubrega za glukozu te dugodjelujući inzulinski analozi koji se postepeno razlažu i imaju blagi, produljeni utjecaj na kretanje glukoze u krvi. Jedni od tih su svakako inhibitori dipeptidil-peptidaze 4 koji djeluju tako da inaktiviraju enzim dipeptidil-peptidazu, a time smanjuju razgradnju inkretina koji djeluju tako da povećavaju otpuštanje inzulina i smanjuju otpuštanje glukagona. U tu skupinu lijekova pripadaju: vildagliptin, sitagliptin, saksagliptin te linagliptin i alogliptin od kojih su potonji u fazi razvoja. Napredak u učinkovitosti provođenja terapije, a time i poboljšanje regulacije glikemije postignuti su uporabom lijekova u kombinaciji vildagliptina s metforminom 50/1000 mg u jednoj tableti 1 – 2x dnevno.
U konačnici, osobito je važno provoditi temeljne mjere liječenja: redukcijsko-dijabetičku dijetnu prehranu, svakodnevno provoditi intenzivniju tjelesnu aktivnost (bar 30 min.), održavati optimalnu tjelesnu težinu, smanjiti konzumaciju alkohola, prestati pušiti te redovito vršiti samokontrole glikemije vođenjem dnevnika kako bi se mogla odrediti adekvatna farmakoterapija kojom će se, postizanjem i održavanjem glikemije u optimalnom rasponu natašte od 4,4 – 7,8 mmol/l (kod starijih osoba, s komorbiditetima), a do 10,0 mmol/l postprandijalno, u znatnoj mjeri spriječiti ili usporiti razvoj komplikacija.
Zaključak: kako bi liječenje bilo pravilno, a ishod liječenja zadovoljavajući, bolesnik mora biti informiran o bolesti, usvojiti pravilan stav prema bolesti, naučiti različite vještine i željeti voditi brigu o svom zdravlju.