Autorica: Natali Dropulić-Bakarčić, dr. med., specijalist obiteljske medicine
Kronično srčano zatajenje jest poremećaj gdje srce gubi sposobnost djelotvornog pumpanja krvi, čime ne uspijeva zadovoljiti potrebe ljudskog tijela. Zatajenje srca može zahvatiti desnu, lijevu ili obje strane srca. Zbog smanjene sposobnosti srca kao pumpe, može doći do zastoja krvi u drugim dijelovima tijela kao što su jetra, probavni trakt i ekstremiteti (zatajenje desne strane srca) ili u plućima (zatajenje lijeve strane srca).
Učestalost je ove bolesti oko 5 % – 10 % u populaciji te se češće susreće u starijoj životnoj dobi.
Uzroci kroničnog srčanog zatajenja mogu biti funkcionalni i strukturalni, kao što su povišen krvni tlak (hipertenzija), infarkt miokarda, kardiomiopatije, bolesti srčanih zalistaka, prirođene bolesti srca, tumori srca te druge bolesti srca.
Faktori rizika koji pospješuju nastanak kroničnog srčanog zatajenja jesu infekcije s visokom temperaturom ili komplicirane infekcije, anemije, nepravilan rad srca (aritmije), hipertireoidizam, diabetes mellitus i bolesti bubrega. Drugi faktori rizika uključuju još pušenje, debljinu, pretjerano konzumiranje alkohola i prehranu s mnogo masnoća i soli.
Stupanj srčanog zatajenja određuje se klasifikacijom NYHA-e:
NYHA I – označava odsutnost ograničenja ili simptome kod uobičajene tjelesne aktivnosti
NYHA II – prisutni su blagi simptomi i blago ograničenje tijekom uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, u mirovanju nema smetnji
NYHA III – prisutno je značajno ograničenje svakodnevnih aktivnosti i kod manjeg napora, tegobe odsutne isključivo u mirovanju
NYHA IV – tegobe se javljaju i u mirovanju.
Simptomi su kroničnog srčanog zatajenja osjećaj lupanja srca, oticanje stopala i gležnjeva, oticanje trbuha, izražene vratne vene, gubitak apetita, probavne smetnje, mučnina i povraćanje, nedostatak daha (naglo nakupljanje tekućine u plućima – akutni plućni edem stanje je koje ugrožava život), poteškoće kod spavanja, nedostatak daha do kojeg dolazi nakon kraćeg ležanja, umor, slabost, nesvjestica, smanjena budnost ili koncentracija, kašalj, promjena boje kože, smanjeno izlučivanje mokraće (oligurija) te potreba za mokrenjem po noći (nikturija).
U dijagnostici srčanog zatajenja vrlo je važan klinički pregled jer se već zahvaljujući pregledu može posumnjati na ovu bolest. Auskultacijom srca može se otkriti nepravilan ili brz rad srca. Auskultacijom pluća može se otkriti pucketanje u plućima te znakovi pleuralnog izljeva. Mogu postojati proširene vene na vratu te uvećana jetra.
Pretrage koje se koriste u dijagnostici zatajenja srca su laboratorijski nalazi krvi (uz standardne pretrage danas je najvažnija pretraga mjerenje razine natriuretskog peptida u krvi BNP > 150 pg/ml te proBNP > 600 pg/ml), zatim EKG koji pokazuje promjene srčanog ritma te ehokardiogram koji spada u jednu od najznačajnijih pretraga u dijagnostici stupnja srčanog zatajenja. Ehokardiogramom se određuje ejekcijska frakcija srca (EF) koja govori u prilog ovoj bolesti ako je manja od 50 %. Međutim prema najnovijim smjernicama, srčano zatajenje može postojati i uz očuvanu ejekcijsku frakciju srca.
Ostale pretrage koje se koriste u dijagnostici su rendgenska snimka srca i pluća, koronarna angiografija, CT snimanje grudnog koša te scintigrafija miokarda.
Srčano zatajenje najučinkovitije se liječi sprječavanjem ili ranim prepoznavanjem osnovne bolesti te se uz adekvatnu terapiju lijekovima mogu postići veliki rezultati u produljenju života i poboljšanju kvalitete življenja u ljudi s kroničnim srčanim zatajenjem.
Liječenje se započinje diureticima uz dodatak kalija ili se daju diuretici koji štede kalij. Digoksin pojačava snagu srčanog rada pri svakom otkucaju te usporava srčanu frekvenciju ako je prebrza. Aritmije se liječe amiodaronom ili ugradnjom umjetnog elektrostimulatora srca. U terapiji kroničnog srčanog zatajivanja nadalje su vrlo značajni ACE-inhibitori ili, u slučaju nepodnošljivosti, blokatori angiotenzinskih receptora te naravno beta blokatori (bisoprolol, nebivolol).
Zbog proširenog srca čije se stijenke slabije kontrahiraju postoji opasnost od nastajanja krvnih ugrušaka te posljedično tome opasnost od moždanog udara, stoga je vrlo važna i primjena antikoagulantne terapije (varfarin, antikoagulansi novije generacije).
Posljednji lijek koji se nedavno pojavio na tržištu, sakubitril valsartan, primjenjuje se u drugoj liniji liječenja kroničnog srčanog zatajenja te se daje bolesnicima kod kojih je EF srca manja od 35 % u slučajevima gdje prijašnja terapija lijekovima nije dala željene rezultate.
Kardioverter defibrilator elektrošokom prekida brze ili abnormalne srčane ritmove (koje sam prepozna). EF srca za njegovu ugradnju u bolesnika mora biti ispod 30 % unatoč optimalnoj terapiji lijekovima.
Transplantacija srca preporučuje se u bolesnika kod kojih dolazi do pogoršanja srčanog zatajenja unatoč optimalnoj terapiji lijekovima. Obično su to mlađi ljudi bez nekih drugih ozbiljnijih bolesti.
U zaključku treba navesti da je kronično srčano zatajenje ozbiljna bolest koja može dovesti do smanjenja očekivanog trajanja života. Trajanje života ovisi o stadiju dijagnosticirane bolesti, stanju ljudskog organizma i drugim faktorima okoline i genetike bolesnika. U nižim stadijima bolesti, uz odgovarajuću terapiju lijekovima i redovite kontrole kod liječnika, bolesnici mogu dugo živjeti. To je individualno kao i kod svake druge bolesti, međutim 70 % ljudi sa zatajenjem srca ipak umire u roku od 10 godina.