Autorica: dr.sc. Martina Šunj, dr.med.
Uvod
Sindrom policističnih jajnika (PCOS) endokrinološki je, metabolički i reprodukcijski poremećaj. Manifestira se čitavim nizom kliničkih značajki i simptoma od kojih su najčešća sljedeća tri: poremećaj ovulacije, povećano stvaranje androgena i ultrazvukom utvrđen policistični izgled jajnika.
Žene s policističnim jajnicima imaju povećan rizik za nastanak mnogih bolesti. Povišen je rizik za neplodnost i čitav niz drugih ginekoloških problema (disfunkcijska krvarenja, hiperplazija i rak endometrija) i komplikacija u trudnoći (spontani pobačaji, gestacijski dijabetes, hipertenzija, preeklampsija). Ipak, izuzetan značaj ovaj je sindrom dobio kada je ustanovljeno da žene s PCOS-om imaju veći rizik od nastanka debljine, inzulinske rezistencije, dijabetesa tipa 2, dislipidemije, hipertenzije (metabolički sindrom!). Poremećaj vaskularne i endotelne funkcije uz navedene čimbenike povisuje rizik od nastanka kardiovaskularnih bolesti. Značaj ove bolesti nije samo u njezinim zdravstvenim rizicima, već i u velikoj učestalosti u populaciji. Upravo zbog navedenog, PCOS se danas smatra najvećim zdravstvenim rizikom, najčešćim endokrinim poremećajem i vodećim uzrokom neplodnosti u žena reprodukcijske dobi.
Incidencija
Prema rotterdamskom kriteriju, učestalost sindroma jest u 15 – 22 % žena reproduktivne dobi. Sindrom se češće dijagnosticira u adolescentnoj dobi (25 %). Starenjem i fiziološkim smanjenjem ovarijske rezerve, ublažava se hiperandrogenemija i ovulacije su češće.
Dijagnoza i klinička slika
PCOS se može manifestirati različitim kliničkima slikama: psihološkim problemima (smanjena kvaliteta života, umanjeno samopoštovanje, depresija, tjeskoba), reproduktivnim manifestacijama (hirzutizam, neplodnost i komplikacije u trudnoći) i metaboličkim implikacijama (inzulinska rezistencija, metabolički sindrom, dijabetes mellitus i kardiovaskularni problemi). Psihološke i reproduktivne manifestacije obično počinju u adolescenciji te se tijekom vremena javljaju problemi s neplodnošću i metaboličke komplikacije.
Posljedice i rizici PCOS-a
Česti su neredoviti menstruacijski ciklusi, akne, neplodnost i karcinom endometrija. Hiperplazija i karcinom endometrija nastaju zbog stimulacije endometrija estrogenom i nedostataka progesterona. Žene s PCOS-om imaju povišenu prevalenciju inzulinske rezistencije i dijabetesa tipa 2, čak i kada je indeks tjelesne mase (BMI) nizak. U tih žena veća je učestalost spontanih pobačaja, gestacijskog dijabetesa, hipertenzije i preeklampsije. Uglavnom kao rezultat komplikacija u trudnoći češće rađaju carskim rezom, veća je učestalost prijevremenih poroda i viši perinatalni mortalitet. Poremećena vaskularna i endotelna funkcija zajedno s prethodno navedenim čimbenicima utječe na povišen rizik od nastanka kardiovaskularnih bolesti. Veća učestalost kardiovaskularnih bolesti zabilježena je i u žena u postmenopauzi koje su prethodno bolovale od PCOS-a. Češća je i apneja u spavanju, masna degeneracija jetre i depresija. Centralna akumulacija masti, inzulinska rezistencija i kompenzatorna hiperinzulinemija česte su abnormalnosti. Metabolički sindrom razvija se u 46 % žena, a njegova učestalost u žena s PCOS-om u dobi od 40 godina jednaka je učestalosti u žena od 70 godina bez PCOS-a. Brojne studije ukazuju na povišenu učestalost ateroskleroze u odnosu na opću populaciju.
Mioinozitol u liječenju PCOS-a
O suplementaciji mioinozitola (MI) u žena s PCOS-om dosta se raspravlja i istražuje posljednjih godina. On je prekursor inozitol trifosfata, djeluje kao unutarstanični drugi glasnik koji regulira brojne hormone kao što su hormon za stimulaciju štitnjače (TSH), folikul stimulirajući hormon (FSH) i inzulin.
Inzulinska rezistencija (IR) igra ključnu ulogu u endokrinim i metaboličkim abnormalnostima PCOS-a. Poboljšanje osjetljivosti na inzulin i smanjenje serumskog inzulina dokazano korištenjem MI-a od najveće je važnosti za poboljšanje kliničkih značajki žena s PCOS-om. Utjecaj na inzulin bitan je jer inzulin utječe na stanje androgena ne samo izravnim ometanjem metabolizma androgena u jajniku, nego i neizravno smanjenjem razine cirkulirajućeg SHBG-a. Pri tome se čini da je trajanje liječenja ključno što se tiče profila androgena, čije poboljšanje zahtijeva najmanje 6 mjeseci suplementacije mioinozitola.
Primjenom mioinozitola u žena s hiperandrogenemijom zapaženo je da se ukupne koncentracije androgena, FSH-a i LH-a smanjuju, dok se koncentracije estradiola povećavaju. Blago se smanjuje koncentracija ukupnog kolesterola, povećava koncentracija HDL kolesterola i smanjuje koncentracija LDL kolesterola. Dakle primjena peroralnog mioinozitola značajno smanjuje hirzutizam i hiperandrogenizam te poboljšava abnormalni metabolički profil žena s hirzutizmom.
S obzirom na njegovu prepoznatu osjetljivost na inzulin, MI se koristi za prevenciju i/ili liječenje brojnih metaboličkih poremećaja povezanih s IR-om (metabolički sindrom, gestacijski dijabetes mellitus i sindrom policističnih jajnika).
MI je najzastupljeniji oblik inozitola u ljudi. Može se pretvoriti u različite derivate putem epimerizacije, fosforilacije ili metilacije njegovih hidroksilnih skupina. NAD/NADH epimeraza, enzim ovisan o inzulinu, pretvara MI u DCI, ovisno o specifičnim potrebama tkiva za te dvije molekule. Različita tkiva imaju tipičnu stopu pretvorbe i pokazuju različite omjere MI/DCI (u jajniku je omjer 100:1).
Pokazano je kako primjena malih doza DCI-a može obnoviti osjetljivost na inzulin i poboljšati hormonalni obrazac u pretilih pacijenata s hiperinzulinemijom i PCOS-om. Stoga, istodobno davanje DCI-a s MI-om može imati veći blagotvoran učinak. Međutim, dobro poznati "paradoks DCI” pretpostavlja da samo MI ima blagotvoran učinak na jajnik. Ova je teorija kasnije i potvrđena studijom koja je pokazala da se kvaliteta oocita i odgovor jajnika postupno pogoršavaju s povećanjem doze DCI-a. Prema tome, sama primjena DCI-a nije preporučljiva iz nekoliko razloga: visoke doze DCI-a smatraju se toksičnim za sazrijevanje jajnika i oocita, DCI se ne pretvara u MI, stoga bi se izgubila određeno djelovanje MI-a.
Zaključak
Nizak unutarstanični unos MI-a i povećani gubitak u mokraći može dovesti do visokih razina glukoze u krvi. MI sam ili u kombinaciji s DCI-om poboljšava metabolički profil žena s PCOS-om. Općenito se dobro podnosi u cijelom rasponu terapijskih doza, uz iznimku manjih nuspojava prijavljenih pri višim koncentracijama.