Anemija je jedno od najčešćih bolesnih stanja. Anemiju definira smanjena količina hemoglobina, odnosno eritrocita. Pojavljuje se kao bolest, no još češće kao simptom brojnih drugih bolesti. Osnovne tri vrijednosti koje mjerimo u analizi krvi kod određivanja anemije jesu broj eritrocita, koncentracija hemoglobina i hematokrit. Prema SZO-u, anemija je u muške osobe prisutna ako je hemoglobin manji od 130 g/L, a u ženske osobe ako je manji od 120 g/L. S kliničkog stajališta, anemija se definira kao smanjena sposobnost krvi za prijenos kisika, zbog čega se razvija anemična hipoksija i manjak kisika u tkivima. Dva su temeljna pristupa dijagnostici anemija. Prvi, kinetički pristup nastoji utvrditi mehanizam koji je doveo do anemije (smanjeno stvaranje eritrocita, povećano propadanje eritrocita, gubitak eritrocita), a drugi, morfološki pristup dijeli anemije s obzirom na veličinu srednjeg volumena eritrocita (MCV) i retikulocitnog odgovora. Većina simptoma koji se razviju u anemiji posljedica su hipoksije uslijed nedostatne opskrbe tkiva i organa kisikom koji prenosi hemoglobin. Zbog toga može nastati masna parenhimatozna degeneracija mnogih organa. Brzoprogresivne anemije pokazuju više simptoma od kroničnih, sporoprogresivnih jer je manje vremena za adaptaciju. U dijagnostici anemija potrebna je iscrpna anamneza i fizikalni pregled, no težina i uzrok određuju se detaljnom, racionalnom dijagnostičkom obradom.