Kontakt

Jeste li zdravstveni djelatnik?

Kontakt

Jeste li zdravstveni djelatnik?

Praćenje dijabetesa tip 2

5 min čitanja Objavljeno: 29.9.2017.

 

Tip 2 najučestaliji je oblik šećerne bolesti. Posljednjih desetljeća svjedoci smo dramatičnog porasta njegove prevalencije na globalnoj razini. Pandemija šećerne bolesti, uvjetovana prvenstveno ovim tipom bolesti, širi se brže od svih predviđanja zahvaćajući sve mlađe dobne skupine te je usko povezana s pandemijom debljine. Dijagnoza šećerne bolesti postavlja se na temelju vrijednosti glukoze određenih u krvi natašte (≥ 7,0 mmol/L), 2 sata nakon oralnog opterećenja glukozom tijekom OGT-testa (≥ 11,1 mmol/L), slučajnim uzimanjem uzorka krvi (≥ 11,1 mmol/L) ili određivanjem HbA1c iz uzorka krvi ( ≥ 6,5 %). Dijagnostički algoritam razlikuje se ovisno o tome je li prisutna tipična simptomatologija hiperglikemije (poliurija, polidipsija, polifagija, mršavljenje). U odsutnosti simptoma hiperglikemije, kriteriji moraju biti potvrđeni ponavljanim mjerenjem u dva različita dana. Liječenje šećerne bolesti tipa 2 i pridruženih čimbenika kardiovaskularnog rizika temelji se na promjeni načina života koja podrazumijeva pravilnu prehranu, redovitu tjelesnu aktivnost i samokontrolu. Oralni antihiperglikemici su lijekovi koji različitim mehanizmima doprinose regulaciji razine glukoze u krvi.

Sukladno važećim smjernicama, prva linija medikamentoznog liječenja šećerne bolesti tipa 2 jest metformin. Metformin je bigvanid koji povećava osjetljivost perifernih tkiva na inzulin, smanjuje proizvodnju glukoze u jetri te apsorpciju glukoze iz crijeva. S obzirom na progresivni karakter šećerne bolesti, tijekom vremena kod značajnog broja bolesnika javlja se potreba za uvođenjem dodatne peroralne i/ili injektibilne antihiperglikemijske terapije kako bi se održali zadani glikemijski ciljevi. Zbog brojnih povoljnih učinaka metformina koji nadilaze samu kontrolu glikemije, ako ne postoje kontraindikacije, metformin bi trebao pratiti bolesnika kroz cijeli životni vijek s dijabetesom. Smanjenje oksidativnog stresa, protuupalno djelovanje, poboljšanje endotelne funkcije, smanjeno stvaranje produkata glikacije, pozitivni učinci na lipidni profil i fibrinolitički sustav te neutralan učinak na tjelesnu masu samo su neki od mehanizama kardiovaskularne protekcije metformina. Nedavne studije pokazale su značajno smanjenje smrtnosti bolesnika sa šećernom bolesti i kroničnom bubrežnom bolesti (stadij 3) uz terapiju metforminom, što je rezultiralo i novim preporukama za prilagodbu doze metformina ovisno o stupnju oštećenja bubrežne funkcije. Prolazni poremećaji gastrointestinalnog trakta (mučnina, proljev, gubitak apetita) najčešći su neželjeni učinci ovog lijeka koji se mogu izbjeći ili ublažiti uzimanjem lijeka uz obrok, kao i postupnim povećanjem doze lijeka. Laktacidoza je izuzetno rijetka, ali potencijalno fatalna nuspojava.

Tiazolidindioni (TZD) djeluju putem specifičnih receptora u jezgri stanice gdje reguliraju transkripciju pojedinih gena odgovornih za sintezu proteina koji doprinose smanjenju inzulinske rezistencije i proizvodnje glukoze u jetri. TZD imaju snažan i dugotrajan učinak na regulaciju glikemije uz nizak rizik hipoglikemije. Posebno se ističe njihov povoljan učinak na lipidni profil i masnu jetru. S obzirom na mogućnost retencije tekućine, primjena TZD-a kontraindicirana je u osoba sa zatajivanjem srca. Hematurija nejasne etiologije, karcinom mokraćnog mjehura i uznapredovala osteoporoza stanja su u kojima je njihova primjena također kontraindicirana.

Derivati sulfonilureje i meglitinidi jesu beta-citotropni lijekovi jer djeluju tako da pojačavaju izlučivanje inzulina iz beta-stanica gušterače. Iako vrlo učinkoviti u postizanju ciljnih vrijednosti HbA1c, njihova su glavna nuspojava hipoglikemije i porast tjelesne mase. Navedeni neželjeni učinci manje su izraženi kod sulfonilureja novije generacije kao što je gliklazid.
Inhibitori alfa-glukozidaze sprječavaju razgradnju disaharida u crijevima, a time i njihovu apsorpciju u krvotok. Relativno skroman učinak na glikemiju i neugodne nuspojave (proljevi, plinovi) ograničavaju njihovu masovniju primjenu.

Bolje razumijevanje patofiziologije šećerne bolesti tipa 2 doprinosi razvoju novih lijekova koji utječu na različite razine u patofiziološkoj kaskadi poremećaja metabolizma glukoze. Inkretini su crijevni hormoni koje izlučuju enteroendokrine stanice nakon unosa hrane u organizam te između ostalog potiču o glukozi ovisnu sekreciju inzulina iz beta-stanica gušterače. Vrijeme poluživota endogenih inkretina relativno je kratko jer ih za 1 – 2 minute inaktivira enzim dipeptidil peptidaza 4 (DPP-4). Upravo je inaktivacija posredovana enzimom DPP-4 temeljna odrednica bioaktivnosti inkretina. Jedna od farmakoloških strategija usmjerenih na pojačavanje inkretinskog efekta oslanja se na koncept inhibicije enzima DPP-4, čime se produljuje vrijeme djelovanja endogenih inkretina odnosno pojačava njihov biološki učinak. S obzirom na sigurnosni profil, jednostavnu primjenu, odsustvo hipoglikemija i neutralan učinak na tjelesnu masu, inhibitori DPP-4 nametnuli su se kao poželjna opcija u slučajevima kada je monoterapija metforminom nedovoljna ili kontraindicirana. Drugu opciju predstavljaju GLP-1 analozi koji oponašaju djelovanje endogenih inkretina te se nazivaju mimeticima inkretina, a koji su otporniji na djelovanje DPP-4 enzima. I dok se DPP-4 inhibitori primjenjuju peroralnim putem te djeluju neutralno na tjelesnu težinu, analozi GLP-1 povoljno djeluju ne samo na regulaciju glikemije, već i na tjelesnu težinu, ali se moraju primjenjivati supkutano. Smanjenje tjelesne težine rezultat je vezanja za receptore u središnjem živčanom sustavu i stvaranja osjećaja sitosti odnosno smanjenje apetita te usporavanja pražnjenja želuca.

Najnovija skupina oralnih antidijabetika jesu inhibitori kotransportera za natrij i glukozu u proksimalnim kanalićima bubrega (engl. sodium-glucose co-transporter 2; SGLT2). Inhibitori SGLT2 smanjuju bubrežni prag za glukozu te poticanjem urinarne ekskrecije glukoze doprinose regulaciji glikemije, smanjenju krvnoga tlaka i gubitku tjelesne mase. Njihov učinak u potpunosti je neovisan o inzulinu te se mogu primjenjivati bez obzira na dužinu trajanja šećerne bolesti. Zbog svog mehanizma djelovanja mogu dovesti do nuspojava povezanih s deplecijom intravaskularnog volumena (hipotenzija, omaglica) te sklonosti češćim genitourinarnim infekcijama.

U bolesnika kod kojih se primjenom oralnih antihiperglikemika ne mogu postići zadovoljavajuće vrijednosti glukoze u plazmi indicirano je uvođenje inzulina u terapiju. S obzirom na duljinu njihova djelovanja razlikujemo dugodjelujuće, srednjedugodjelujuće i brzodjelujuće inzuline. Dugodjelujući (bazalni) inzulini djeluju dugo i ujednačeno te pokrivaju potrebe za inzulinom natašte i između obroka, dok brzodjelujući (prandijalni) inzulini pokrivaju potrebe za inzulinom tijekom obroka. Postoji nekoliko shema inzulinske terapije, a odabir ovisi o više različitih čimbenika, pri čemu je od iznimne važnosti individualan pristup svakom bolesniku. Bazalno-oralna terapija, tzv. BOT terapija, kombinacija je liječenja bazalnim inzulinom i oralnim antihiperglikemicima. U bazal – plus shemi uz bazalni inzulin dodaje se jedna doza brzodjelujućeg inzulina prije najvećeg obroka. Terapija predmiješanim inzulinima, tzv. miksevima, pogodna je za osobe koje imaju ustaljen dnevni ritam. Pri ovom obliku liječenja, kombinacija srednjedugodjelujućeg i brzodjelujućeg inzulina u jednoj inzulinskoj formulaciji primjenjuje se dva do tri puta na dan. Bazal – bolus terapija, odnosno intenzivirana inzulinska terapija, uobičajen je oblik liječenja osoba sa šećernom bolesti tipa 1, ali može se koristiti i u osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 u kojih nisu postignute ciljne vrijednosti glikemije drugim modalitetima liječenja. Ova terapija pogodna je za aktivne, mlade osobe koje nemaju strogi dnevni raspored obroka ili tjelesnih aktivnosti. Primjenjuju se jedna ili dvije doze dugodjelujućeg inzulina uz brzodjelujući inzulin prije tri glavna obroka u danu.

Odabir terapije treba prilagoditi svakom pacijentu uzimajući u obzir životnu dob, trajanje bolesti, rizik od hipoglikemije, tjelesnu težinu, pridružene komorbiditete i komplikacije bolesti. Pravovremenim liječenjem i redovitim praćenjem moguće je odgoditi ili sasvim izbjeći razvoj kroničnih komplikacija i poboljšati kvalitetu života osoba oboljelih od šećerne bolesti.

Jeste li zdravstveni djelatnik?

Pristupanjem stranici preuzimate odgovornost na sve poduzete radnje i dostavljene podatke. Svaka zlouporaba ove stranice podliježe odgovornosti.