Depresija je učestala, a ponekad i vrlo teška bolest. Osim emocionalne patnje oboljelog, bitno umanjuje kvalitetu života ne samo pojedinca, već i obitelji. Neizravni je uzrok povećanom mortalitetu zbog povezanosti s kardiovaskularnim, autoimunim i malignim bolestima te bolestima ovisnosti, a izravno zbog samoubojstava (uzrok smrti u oko 10 % oboljelih od teške depresivne epizode). Povećava ionako visoke troškove zdravstvene skrbi zbog apsentizma i izravnih troškova liječenja. Dvostruko je češća kod žena sa životnom prevalencijom od 20 %. Javlja se u svim dobnim skupinama, čak i kod djece.
Karakteriziraju je sniženo raspoloženje, razdražljivost, apatija, gubitak energije, interesa ili mogućnosti uživanja. Uz ove simptome javljaju se smetnje pažnje i koncentracije, gubitak samopoštovanja ili samopouzdanja, ideje krivnje i bezvrijednosti, osjećaj besperspektivnosti, misli ili pokušaji samoozljeđivanja ili samoubojstva te smetnje spavanja i apetita. Da bi se postavila dijagnoza depresije, simptomi moraju trajati dva tjedna ili više.
Distimiju čine dugotrajno prisutni depresivni simptomi izraženi u blažem obliku.
Najveći terapijski izazov predstavlja bipolarni afektivni poremećaj, koji je osim depresivnim epizodama karakteriziran pojavom epizoda manije ili hipomanije.
Samoubojstvo je najteža posljedica depresije. Rizik od samoubojstva najveći je u osoba s prijašnjim pokušajima u anamnezi, kao i neposredno po otpustu s liječenja.
Uzroci depresije kombinacija su genetske predisponiranosti, nepovoljnih razvojnih okolnosti (smrt roditelja prije 12. godine) i izloženosti stresorima. Premorbidni poremećaji osobnosti rizik su za pojavu i drugih psihičkih smetnji, no nepovoljno utječu na ishod liječenja depresije. U patofiziologiji depresije spominju se poremećaji serotoninskog, noradrenalinskog i dopaminskog sustava te disfunkcija hipotalamo-hipofizno-adrenalne osi.
Unatoč visokoj učestalosti, prepoznavanje i liječenje depresije i dalje je nedostatno. Oboljeli se nerado odlučuju potražiti pomoć zbog stigme vezane uz psihičke smetnje, a liječnici previde dijagnozu. I jednom prepoznata depresija biva neprimjereno liječena. Na obiteljskim je liječnicima najveća odgovornost prvenstveno u prepoznavanju depresije, a potom u farmakološkom i psihosocijalnom tretmanu.
Depresija se javlja kao komplikacija ili prethodi pojavi somatskih bolesti, što otežava diferencijalnu dijagnozu i liječenje. Kada se javlja uz nepovoljne životne okolnosti, nerijetko se smatra normalnom reakcijom i stoga se ne liječi. Brojne tjelesne bolesti manifestiraju se i psihijatrijskim simptomima, primjerice poremećaji štitne i doštitnih žlijezda.
Danas je dostupan velik broj razmjerno učinkovitih i sigurnih lijekova, no oni se nerijetko primjenjuju ili u neadekvatnim dozama ili suviše kratko. Također, postoji velik broj psihoterapijskih pristupa, no zbog neupućenosti, nedostatka vremena, a i troškova, u našem se društvu nedovoljno primjenjuju.