Autorica: Jasna Dušević, dr. med., spec. obiteljske medicine
Posljednjih se godina prati porast psihičkih bolesti. Najčešće se obolijeva od neurotskih poremećaja, somatoformnih poremećaja i poremećaja izazvanih stresom. Iako se ne radi o vodećim uzrocima mortaliteta odnosno morbiditeta, porast broja oboljelih ukazuje na sve veću zastupljenost problema psihičkog zdravlja. Pojam mentalno (psihičko ili duševno) zdravlje prema definiciji SZO-a ne znači samo odsustvo nekog psihičkog poremećaja, već je to stanje u kojem pojedinac može procijeniti svoje mogućnosti, može se nositi s normalnim životnim naporima te može biti produktivan i uspješan član svoje zajednice.
Od nekog oblika psihičkog poremećaja danas boluje više od 450 milijuna ljudi. Svaki četvrti pojedinac u svom životu ima ili je iskusio neki oblik psihičke bolesti. Saznanje da netko u obitelji boluje od psihičke bolesti izaziva različitu reakciju u pojedinih članova obitelji. Posljedično reakcija dovodi do stresa, a kapacitet "nošenja” sa stresom utjecat će na funkcioniranje obitelji. Većina članova iste obitelji pokazivat će sličnost u reakcijama, a razlikovat će se različitim intenzitetom stresa koji će ta reakcija prouzrokovati.
Reakcija obitelji i stres koji nastaje zbog bolesti utječe na liječenje i ishod liječenja, ali istovremeno može biti okidač za obolijevanje nekog drugog člana obitelji pa liječnici obiteljske medicine koji liječe oboljeloga posebnu pažnju moraju posvetiti ukućanima i njihovoj reakciji na psihičku bolest kako bi osigurali adekvatnu potporu liječenom bolesnom članu te istovremeno pružili podršku i pomoć obitelji.
Saznanje o psihičkoj bolesti predstavlja mješavinu različitih osjećaja koji mogu biti kontradiktorni; s jedne strane žalost, ljutnja i osjećaj krivnje, a nasuprot toga osjećaj stida i srama, zbog čega psihička bolest može biti i neliječena. Na samom početku obitelj najčešće reagira nevjericom i negacijom, ne vjeruje da se radi o kroničnoj bolesti koja često recidivira i koja iziskuje dugotrajno liječenje. U trenutku suočavanja s istinom često reagiraju neprimjereno. Dugotrajna briga o oboljelom, nepoznavanje i nerazumijevanje bolesti, kao i nerealna očekivanja za mogući oporavak mogu biti uzrok kroničnog nezadovoljstva.
Najteža posljedica negiranja postojanja bolesti jest nezapočinjanje pravovremenog liječenja ili čak prekid već započetog liječenja. Zbog navedenoga, važno je obitelji pomoći da dobije uvid u pravo stanje, dostupne mogućnosti liječenja, mogućnost oporavka i po potrebi, drugo mišljenje.
Razlog negacije psihičke bolesti može biti i stigma koju bolest nosi. Katkada se na psihičku bolest gleda kao na prolaznu slabost te se shodno tome očekuje da se oboljeli sam "trgne” i riješi novonastalu situaciju.
Psihička bolest mijenja poznato ponašanje oboljele osobe. Manje promjene ponašanja često se uočavaju u depresiji, a velike promjene ponašanja češće su kod psihotičnih poremećaja. Nekada obitelj promjenu ponašanja doživljava kao gubitak svog člana, one osobe koju je nekad poznavala, kao gubitak mogućnosti, očekivanja i planova koje je za tog člana imala. Posljedično je dominantna tuga, kao i gubitak nade, što može postati kronično stanje.
I oboljelom i obitelji treba pomoći da ponovno osjete nadu, da postanu realni u svojim ciljevima i nadanjima. Da bi to postigli, moraju upoznati bolest i spoznati što se može očekivati od liječenja u pogledu ishoda liječenja, tijeka bolesti, kao i budućnosti oboljelog. Očekivanja obitelji trebaju biti prilagođena, posebno u pogledu funkcioniranja oboljeloga. Treba ih temeljiti na optimizmu i nadi u mogućnost oporavka. Edukacija o bolesti i načinima liječenja može značajno pomoći kako oboljelome tako i obitelji da prihvati postojanje bolesti i da time aktivno sudjeluje u liječenju.
Psihička bolest ruši sliku o idealnoj obitelji. Zato nakon obolijevanja svog člana od psihičke bolesti obitelj može sebe doživljavati kao neuspješnu. Tako npr. traženje uzroka psihičke bolesti u odgoju roditelja može navesti na pomisao da je neuspješan odgajatelj, što može biti uzrok ozbiljnog narušavanja roditeljskog samopoštovanja. Stoga je važno obitelji pomoći da odbaci osjećaj krivnje, održi samopoštovanje i jednostavno – "preživi”.
Obilježenost ili stigma i socijalna distanca mogu izazvati više poteškoća u liječenju nego li sama bolest. Zbog stigme se i oboljeli i članovi obitelji osjećaju loše, mogu odbijati liječenje i izolirati se. Stigma stvara osjećaj niskog samopoštovanja, demoraliziranosti i straha bolesnika da će biti odbačen, zbog čega i sami bolesnici i obitelj izbjegavaju komunikaciju i nerijetko ostaju izolirani.
Sama obitelj zbog simptoma bolesti koji su neuobičajeni ili zbog čudnog ponašanja svog oboljelog člana može stigmatizirati oboljelog, može se sramiti predstaviti oboljelog člana drugim osobama ili se bojati odlazaka među druge osobe zbog eventualno neprimjerene reakcije okoline na promijenjeno ponašanje oboljeloga.
Stoga se obitelji oboljelog od psihičke bolesti treba pravovremeno i adekvatno pomoći kako bi se spremnije suočila sa stresom uzrokovanim bolešću svog člana i kako bi se izbjegao negativan utjecaj na ishod liječenja.
Prve informacije o bolesti obitelj će dobiti od svog izabranog liječnika obiteljske medicine, istovremeno i od psihijatra, a uspješnost liječenja ovisi o interakciji svih članova.