Autorica: dr.sc. Maja Vinković, dr. med.
Specijalist oftalmolog, subspecijalist za bolesti stražnjeg segmenta oka
Klinika za očne bolesti KBC Osijek
Senilna makularna degeneracija (SMD) bolest je visoke prevalencije (1,47 %) koja pogađa oko 170 milijuna osoba diljem svijeta. Bolest zahvaća makulu, dio retine odgovoran za centralnu vidnu oštrinu i kolorni vid. Trajno oštećenje centralnog vida ima značajan i trajan učinak na kvalitetu života pacijenta i cijele obitelji koja brine o ovim osobama.
Postoje dva glavna oblika bolesti: suhi (atrofični) i vlažni (eksudativni). Vlažni oblik karakterizira proliferacija abnormalnih novih krvnih žila ili prisutnost koroidalne neovaskularne membrane. Suhi oblik bolesti puno je češći, karakteriziran je prisutnošću druza i atrofičnih promjena retinalnog pigmentnog epitela (RPE) u središtu makule. Iako je vlažni oblik rjeđi, izaziva puno teži gubitak vida.
I suhi i vlažni tip makulopatije karakterizira bezbolni gubitak vida koji u velikoj mjeri onemogućava svakodnevne funkcije poput čitanja i prepoznavanja lica.
Dijagnoza bolesti postavlja se na temelju kliničkog pregleda očne pozadine indirektnom biomikroskopijom, optičkom koherentnom tomografijom (OCT), OCT angiografijom te fluoresceinskom angiografijom. U praćenju odgovora na liječenje koristi se OCT kao neinvazivna dijagnostička metoda kojom se prati morfološki odgovor na primjenu anti-VEGF lijeka.
Točan uzrok bolesti nije do kraja razjašnjen, no poznati su brojni rizični čimbenici koji mogu doprinijeti kompleksnoj interakciji genetskih i okolišnih utjecaja koji se nalaze u patogenezi bolesti.
Rizični čimbenici koji sudjeluju u nastanku ove bolesti su starija dob, ženski spol, hipertenzija, pušenje, ateroskleroza, hiperkolesterolemija, genetsko nasljeđe te pretilost.
Genetski predisponirajući čimbenici predmet su brojnih istraživanja, a identificirano je nekoliko mogućih gena odgovornih za nastanak bolesti (geni odgovorni za pojedine komponente aktivacije komplementa (CFH, BF, C2, C3, CFI) te mitohondrijski geni koji određuju razinu staničnog oksidativnog stresa). U SAD-u brojni laboratoriji pa čak i ambulante obiteljske medicine nude komercijalno dostupne genske testove za najčešće genske polimorfizme koji su povezani s nastankom bolesti.
Cilj suvremenih metoda liječenja jest usporiti progresiju makularne degeneracije.
Iznimno je važno što ranije prepoznati znakove bolesti i pacijente uputiti na specijalistički pregled oftalmologa pri čemu pomaže anamnestički podatak o gubitku centralnog vida, iskrivljenju slike, kao i vrlo koristan, dostupan i jeftin Amslerov test za samokontrolu vida koji bi trebao biti dostupan u ordinacijama obiteljske medicine te optotipovi za ispitivanje vidne oštrine (slika 1).
Liječenje suhog oblika bolesti usmjereno je na prevenciju, smanjenje rizičnih čimbenika, edukaciju i prepoznavanje uznapredovalog oblika bolesti. Pozitivan preventivni učinak ima pravilna prehrana bogata lisnatim zelenim povrćem, antioksidansima i omega-3 masnim kiselinama, kao i redovna tjelovježba. Prema postojećim tablicama za izračun rizika od razvoja senilne makularne degeneracije, osobama s povišenim rizikom mogu se propisati vitamini za oči koji prema sastavu slijede preporuke nastale na temelju rezultata ispitivanja AREDS II.
Svakako se savjetuje prestanak pušenja, jer ono predstavlja rizični čimbenik koji 2 – 3 puta povećava rizik od razvoja bolesti.
Vlažna makulopatija liječi se višestrukim intravitrealnim injekcijama anti-VEGF lijekova. U kliničkoj primjeni su od 2005. godine i predstavljaju izuzetan napredak u liječenju jer omogućavaju zaustavljanje bolesti i u određenoj mjeri očuvanje vidne funkcije kod bolesti koja je prije njihove ere redovito završavala sljepoćom. U kliničkoj su primjeni tri lijeka (bevacizumab, ranibizumab i aflibercept).
Najnoviji napredak u liječenju predstavlja genska terapija koja je u fazi kliničkih ispitivanja. Time se nastoji ostvariti individualizirani pristup u liječenju pacijenata i osigurati trajnije rješenje u usporedbi s trenutnim terapijskim modalitetom koji podrazumijeva višestruke intravitrealne injekcije anti-VEGF lijekova (svakih 4 – 8 tjedana, često i u oba oka istovremeno) kroz duži vremenski period. Samo prošle godine u SAD-u je primijenjeno osam milijuna intravitrealnih injekcija.
Takav način liječenja, iako učinkovit, predstavlja značajno financijsko opterećenje za zdravstveni sustav i bitno smanjuje kvalitetu života osoba oboljelih od SMD-a.
Osim toga, učestali posjeti očnim retinološkim klinikama, kako za oboljele tako i za osobe u pratnji, uzrokuju i velik broj izostanaka s radnog mjesta i gubitka radnih sati, što dodatno utječe na suradljivost, uzimajući u obzir kroničnu narav bolesti i potrebu višegodišnjeg liječenja.
U zaključku je potrebno naglasiti vrlo važnu mogućnost savjetovanja i edukacije pacijenata koji moraju prihvatiti kroničnu prirodu svoje bolesti, mogućnost samokontroliranja centralnog vida korištenjem Amslerovog testa te ih poticati na redovite kontrolne preglede i zakazane termine intravitrealnih injekcija. Ako se ne održava ritam davanja lijeka, osobito u prvoj godini liječenja, posljedice za vidnu funkciju mogu biti trajne i dovesti do legalne sljepoće.
A) B)
Slika 1. Amslerov test za samokontrolu vida. A) uredan nalaz; B) nalaz kod pacijenta s oštećenjem centralnog vida
Način izvođenja Amslerovog testa:
- Potrebno je test postaviti u razini gdje nema zablještenja i gdje je svjetlo iste jakosti.
- Stavite svoje naočale za čitanje i pokrijte jedno oko.
- Potrebno je fiksirati i usmjeriti pogled na crnu točku u središtu testa.
- Fiksirajući centralnu crnu točku, promatrajte jesu li linije iskrivljene i nedostaju li.
- Obilježite promjene na mrežici.
- Ispitujte svako oko zasebno.
- Ako je iskrivljenje dijela slike koju promatrate novo ili ako se pogoršava u odnosu na ranije, javite se što prije na pregled oftalmologu.
- Uvijek postavite Amslerov test na istu udaljenost od očiju prilikom izvođenja testa.
