Pacijentu usmjerena briga u novije se vrijeme smatra središnjom komponentom kvalitetne zdravstvene brige. Potreba za usmjeravanjem pacijentu proizlazi iz ograničenja konvencionalne medicine, odnosno liječniku usmjerenog kliničkog pristupa u kojem prevladava ekspertna moć liječnika i njegova kontrola nad odlukama vezanima za pacijentovo zdravlje. Pacijentu usmjerena briga uključuje uvažavanje potreba i preferencija pacijenta, poticanje pacijenta na izricanje stavova i emocija vezanih za njegovo zdravstveno stanje tesuradnju s liječnikom pri odlučivanju o tretmanu i njegovoj provedbi, što sve zahtijeva promjene u komunikaciji i podjelu moći odlučivanja između pacijenta i liječnika. Ona također uključuje prepoznavanje i adresiranje socijalnih potreba pacijenta (npr. uključivanje obitelji i prijatelja ako to pacijent želi) te obrazovnih, kulturnih i osobnih čimbenika koji djeluju na pacijentovu sposobnost da upravlja svojim stanjem. Pritom je važno raditi i na educiranju pacijenta te pružanju točnih i relevantnih informacija koje odgovaraju na njegova pitanja. Istraživanja pokazuju da pacijenti žele više informacija i kontrole nad vlastitim zdravljem i traže da ih liječnici više slušaju i komuniciraju s njima kao s osobama. Također, upućuju na pozitivne ishode pacijentu usmjerene brige koji se ponajprije ogledaju u većoj uključenosti i usmjerenosti pacijenta na ponašanja povezana s poboljšanjem zdravstvenog stanja, prihvaćanje preporučenog tretmana te u povećanom zadovoljstvu pacijenta i liječnika. Također, ovakav način brige rezultira manjim brojem dijagnostičkih testova te efikasnijim odnosom liječnika i pacijenta. Posebno je važna u brizi za kronične pacijente, kojima je najvažnije uspostavljanje partnerskog odnosa s liječnikom i dopuštanje izražavanja osobnih problema, strahova i frustracija vezanih za bolest.
Da bi se pacijentu usmjerena briga mogla u potpunosti primijeniti u praksi, potrebne su promjene u sustavu zdravstvene brige. One se odnose na omogućavanje pristupa zdravstvenim uslugama, ostvarivanje preduvjeta za uključivanje pacijenta u brigu za vlastito stanje, kvalitetne sustave kliničkih informacija za pacijente, koordiniran i integriran sustav brige te omogućavanje odabira liječnika ili prakse koja najbolje odgovara pacijentovim potrebama.
Prepreke pacijentu usmjerenoj zdravstvenoj brizi ne proizlaze samo iz nedovoljno razvijenog sustava već i iz pacijenata i liječnika. Nekim pacijentima nedostaje povjerenja u liječnika te resursa ili vještina koje bi im dopustile sudjelovanje u donošenju odluka, pa stoga ne mogu profitirati od takve vrste brige. Također, teško je primijeniti ovaj pristup kada su liječnici preopterećeni poslom i kada je njihov moral nizak. Neki kliničari smatraju da pacijentu usmjerena briga nije prioritetna jer nije jasno povezana s neposrednim zdravstvenim dobicima za pacijenta. Osim toga, liječnici se ne osjećaju ugodno jer nisu educirani komunicirati s pacijentom kao osobom, već ga promatraju samo kroz bolest. Neki pak liječnici misle da nemaju dovoljno vremena da saznaju nešto više o pacijentu kao osobi. Međutim, evidentirano je da intervjui usmjereni pacijentu ne traju duže od uobičajenih konzultacija te da su dobici od ovakvog pristupa isplativi.
Ubuduće će se zdravstvena briga sve više usmjeravati na pacijenta i njegovo uključivanje kako bi bolje slijedio tretman, mijenjao svoja ponašanja i sam upravljao svojom bolešću, posebno zato što je to isplativ način unapređenja zdravlja kroničnih pacijenata.
prof. dr. sc. Jasna Hudek-Knežević