Autorica: doc. dr. sc. Irena Bralić, spec. pedijatrije
Tranzicija zdravstvene skrbi posljednjih se godina prepoznaje kao praktičan stručni i znanstveni problem kako u razvijenom svijetu tako i u Hrvatskoj. Tranzicija zdravstvene skrbi sagledava se iz perspektive zdravog i bolesnog korisnika, ali i u kontekstu organizacije i dostupnosti zdravstvene zaštite.
Razvojem medicinske znanosti i primjenom znanstvenih dostignuća u praksi raste udio kronično bolesne djece u populaciji. Odraslu dob doživi sve veći broj djece s kompleksnom simptomatologijom koja su još donedavno imala vrlo lošu prognozu. Rezultati epidemioloških studija ukazuju na to da se prevalencija kroničnih bolesti u Sjedinjenim Američkim Državama kreće u rasponu od 3,5 % do 35,3 %, dok 10 % populacije ima neki oblik kompleksnih kroničnih stanja vezanih s kardiovaskularnim, nasljednim, neuromišićnim, respiratornim ili onkološkim bolestima. Rizici pridruženih bolesti i dugotrajnih komplikacija te posljedica liječenja kroničnih bolesti potenciraju značaj i ulogu tranzicije zdravstvene skrbi.
Na temelju Konvencije o pravima djeteta, djeca imaju pravo na najveću moguću razinu zdravstvene zaštite. Zakon o zdravstvenoj zaštiti ističe neophodnost dostupnosti, sveobuhvatnosti i kontinuiranosti zdravstvene zaštite. Prema zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj je 20,4 % populacije mlađe od 19 godina, pri čemu je 8 % s nekim oblikom invalidnosti.
Suvremeno društvo i zdravstveni sustav trude se pronaći optimalna rješenja za zdravstvenu zaštitu kronično bolesne djece u nastojanju da im se omogući što kvalitetniji život. U potrebi rješavanja procjepa između zdravstvene skrbi usmjerene na dijete i zdravstvene skrbi odrasle populacije suštinski je potrebno razlikovati tranziciju i transfer.
Tranzicija zdravstvene skrbi proces je namjernog, planiranog, svrsishodnog prelaska adolescenata i mlađe odrasle osobe s kroničnim bolestima iz zdravstvene skrbi fokusirane na dijete u zdravstveni sustav odrasle populacije.
Transfer podrazumijeva trenutni, jednokratni prijelaz iz jedne u drugu zdravstvenu djelatnost, najčešće iz pedijatrijske u zdravstvenu skrb odraslih.
Primarni cilj tranzicije jest osnažiti mlade da uz ostale odgovornosti preuzmu i odgovornost za vlastito zdravlje. Preduvjet uspješne tranzicije razumijevanje je zdravstvenih potreba osobito kronično bolesne djece i njihovih obitelji. Tranzicija zdravstvene skrbi veliki je izazov i za sve zdravstvene djelatnike i suradničke struke koje u skrbi imaju djecu. Razumijevanje razvojnih procesa, kognitivnih vještina, stila života mladih temeljni su izazovi zdravstvenih djelatnika u procesu tranzicije. Pedijatri o zdravlju i bolesti djece razmišljaju kompleksno uvažavajući specifičnosti njihovih zdravstvenih potreba, ali i obiteljskih, socijalno-ekonomskih prilika. Liječnici koji skrbe o odrasloj populaciji često zanemaruju osobitosti razvojne dobi korisnika koje preuzimaju u skrb. Za zdravo i osobito kronično bolesno dijete već sam transfer iz pedijatrijske u zdravstvenu zaštitu odraslih često je frustrirajuć i potencira osjećaj nesigurnosti. Adolescencija je kritično razvojno razdoblje obilježeno odvijanjem niza bioloških i psihosocijalnih procesa povezanih s izborom zanimanja, razvojem partnerskih emocionalnih odnosa i početkom spolnog života. Novi kontakti i društvene okolnosti povećavaju mogućnost rizičnih ponašanja koje pak mogu utjecati i na njihov zdravstveni status. Partnerski odnos između liječnika i suradničkih struka s korisnicima zdravstvene zaštite polazište je uspješne tranzicije.
Zdravi i bolesni korisnici zdravstvene skrbi trebaju se sustavno educirati i informirati o mogućnostima očuvanja zdravlja i kontrole kronične bolesti, ali i organizaciji zdravstvenog sustava. Tranzicija bi se kao proces trebala odvijati sustavno i koordinirano. Proces bi trebao započeti oko desete do dvanaeste godine pripremom djeteta i obitelji. U dobi od 13 do 14 godina dijete može razumjeti ciljeve tranzicije, dok bi sa 16 do 17 godina moglo pomalo i preuzimati odgovornost za očuvanje zdravlja, odnosno provođenja kontinuirane terapije ako im je propisana zbog neke kronične bolesti. Uobičajeno se u dobi od 20 do 30 godina mladi odvajaju od obitelji i počinju samostalno živjeti, što dodatno potencira i završetak tranzicije zdravstvene skrbi.
Na transfer i tranziciju zdravstvene skrbi značajno utječu organizacija, pravno-formalni ustroj i ekonomska održivost zdravstvenog sustava, kao i psihološka, etička, svjetonazorska i sociološka društvena određenja. Uspješnu tranziciju ograničavaju nepripremljenost djeteta, roditelja, liječnika i zdravstvenog sustava. Tijek kronične bolesti, relapsi, nedovršeni ciklusi terapije uz psihološke probleme, mentalna i neurološka ograničenja korisnika mogu ograničiti proces tranzicije. Fizičke i zemljopisne barijere dostupnosti novih timova također mogu ograničiti proces tranzicije. Diskontinuitet sustavne zdravstvene skrbi dovodi do češćeg posjećivanja hitne medicinske pomoći, pogoršanja laboratorijskih nalaza te neredovite primjene terapije.
Individualni pristup prilagođen zdravstvenom problemu bolesnika, holistička skrb uz objašnjenje što se od koga u sustavu može očekivati, pisana priprema, predstavljanje novog tima i zakazivanje prve posjete smanjuju frustraciju djeteta i obitelji pri prelasku u zdravstvenu skrb odraslih. Modeli tranzicije razlikuju se ovisno o kulturi, financijskim mogućnostima i dostupnosti zdravstvene skrbi. U nekim razvijenim zemljama postoje specijalizirane tranzicijske klinike za mlade ili pak za pojedine bolesti, a u nekim združene pedijatrijsko-internističke klinike.
U Hrvatskoj još nema sustavnog rješenja za tranziciju zdravstvene skrbi, već se može govoriti primarno o transferu. Transfer zdravstvene skrbi počinje već izlaskom novorođenčeta iz rodilišta i njegovim prihvatom u skrb liječnika – pedijatra primarne zdravstvene zaštite. Prema administrativnom određenju, polaskom u školu zdravstvenu skrb djeteta preuzima obiteljska medicina, iako u slučajevima potrebe za bolničkim liječenjem do 18. godine bolesnik se hospitalizira na odjelima pedijatrije.
Zdravstvene djelatnike i suradničke struke na razini primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite potrebno je senzibilizirati na problem transfera i tranzicije zdravstvene skrbi da bi mogli pripremiti svoje bolesnike za taj proces. Potreban je stručni konsenzus pedijatara, specijalista školske i obiteljske medicine, internista te suradničkih struka o pronalasku optimalnog i racionalnog modela transfera i tranzicije zdravstvene skrbi djece pri čemu su polazišta odrednice Konvencije o pravima djece.