Autor: Sandro Brusich, dr. med.
Sve više istraživanja preispituje dugogodišnju uvriježenu upotrebu adrenalina tijekom kardiopulmonalne resuscitacije (CPR) za vanbolničke srčane zastoje (1,2,3).
Skupina autora iz Japana objavila je istraživanje izvršeno na više od 400.000 slučajeva vanbolničkog srčanog zastoja. Rezultati istraživanja pokazali su da bolesnici u kojih je primjenjivan adrenalin tijekom vanbolničkog KPR-a (otprilike 15.000 slučajeva) imali značajno veću vjerojatnost ponovne uspostave spontane cirkulacije (engl. return of spontaneous circulation - ROSC) prije dolaska u bolnicu u usporedbi s većinom ostalih bolesnika u kojih nije upotrijebljen adrenalin tijekom resuscitacije. Međutim, ta ista skupina bolesnika imala je značajno lošiji jednomjesečni ishod: preživljenje je bilo dvostruko niže, a preživljenje s dobrim ili blago oštećenim moždanim funkcijama bilo je trostruko niže (p < 0,001 za sve ishode).
Glavni autor, dr. Akihito Hagihara (Kyushu University Graduate School of Medicine, Fukuoka, Japan), navodi da rezultati ukazuju na povoljan kratkoročni utjecaj, ali mnogo lošiji dugoročni utjecaj adrenalina u vanbolničkim srčanim zastojima. To govori u prilog činjenici da "adrenalin možda spašava srce, ali ne i mozak", piše u najnovijem članku objavljenom u ožujskom broju JAMA-e (engl. Journal of the American Medical Association) ove godine (1).
Autori istraživanja smatraju da im je njihova ogromna baza podataka omogućila uzimanje u obzir brojnih čimbenika koje dosadašnje studije nisu analizirale, kao npr. je li netko posvjedočio srčanom zastoju, je li KPR započeo slučajni prolaznik, način pružanja KPR-a, vrijeme od poziva do dolaska hitne medicinske pomoći te uporaba mjera naprednog održavanja života.
Iako su druge studije već prikazale slične ishode, ovo je ipak najveće opservacijsko istraživanje o kardiopulmonalnoj resuscitaciji ikada. Studija otvara mnoga pitanja: je li indicirana upotreba adrenalina u vanbolničkom KPR-u, ako da, koja je najbolja doza i način primjene lijeka?
Mnogi liječnici smatraju da je unatoč tomu što se randomizirano kontrolirano istraživanje o adrenalinu u vanbolničkim KPR-ima do sada doimalo neetičnim, možda je sada stvarno potrebno. Istraživanje bi trebalo biti dizajnirano tako da pruža nekoliko opcija umjesto strategije "sve ili ništa". Osnovni nedostatak dosadašnjeg protokola jedna je terapijska doza za sve bolesnike i vrste zastoja. Dok se čekaju rezultati navedenog istraživanja, liječnici i drugi pružatelji hitne medicinske pomoći trebali bi pomno razmotriti je li primjena adrenalina stvarno indicirana u pojedinog bolesnika.
Tradicija da bi svaki bolesnik trebao dobiti adrenalin prilikom KPR-a temelji se na istraživanjima na životinjama, dok nova humana istraživanja sugeriraju da lijek nije uvijek od pomoći te da u određenim slučajevima može biti i štetan. To ne znači da lijek nema svoje mjesto u resuscitaciji bolesnika, nego samo da bi njegovo djelovanje možda bilo bolje u puno manjim dozama i/ili samo u određenim slučajevima.
Zaključno, možemo reći da su temelji kardiopulmonalne resuscitacije na kojima treba neprestano inzistirati kvalitetna masaža srca i rana defibrilacija sa što manje prekida zbog bilo kojeg razloga, uključujući i primjenu lijekova.
Literatura:
- Hagihara A, Hasegawa M, Abe T, et al. Prehospital epinephrine use and survival among patients with out-of-hospital cardiac arrest. JAMA 2012; 307:1161-1168.
- Callaway CW. Questioning the use of epinephrine to treat cardiac arrest. JAMA 2012; 307:1198-1200.
- Olasveengen TM, Sunde K, Brunborg C, et al. Intravenous drug administration during out-of-hospital cardiac arrest: a randomized trial. JAMA 2009; 302:2222-2229.