Autorica: prim. doc. dr. sc. Marisa Klančnik, dr. med., otorinolaringolog
Klinika za bolesti uha, nosa i grla s kirurgijom glave i vrata, KBC Split, pročelnica Zavoda za audiologiju
U posljednje dvije godine pandemija bolesti COVID-19 zahvatila je sve sfere ljudskog života, a najjači utjecaj osjetio se na zdravlje stanovništva. Zdravstveni sustav preopterećen je, a potrebe za zdravstvenom skrbi i liječenjem značajno su povećane. Pojavile su se neke smetnje i simptomi koji se do sada kod virusnih infekcija, naročito respiratornog trakta, nisu značajnije pojavljivali.
Infekcija bolesti COVID-19 u prvom redu zahvaća dišne putove sa simptomima poput kašlja, febriliteta, grlobolje, promuklosti, gubitka njuha i okusa, umora i kratkog daha. U težim slučajevima uzrokuje upalu pluća koja može dovesti do respiratorne insuficijencije te multiorganskog zatajenja. Paralelno s tim simptomima počeli su se javljati i neurološki, kardiološki, gastrointestinalni, vaskularni, hematološki, dermatološki te simptomi od strane uha poput gubitka sluha, tinitusa i vrtoglavica. U samom početku ovim se smetnjama nije pridavala velika važnost ili se uopće nije prepoznavala jer je sva pažnja bila usredotočena na životno ugrožavajuća stanja, ali kako je pandemija napredovala, tako se sve više pacijenata javljalo sa slušnim i vestibularnim simptomima. Velik broj pacijenata potpuno se oporavio od infekcije, ali se s vremenom počelo primjećivati da neke smetnje mogu perzistirati i kroz duži vremenski period. Ukoliko smetnje potraju do tri mjeseca nakon infekcije, govorimo o subakutnom postcovid sindromu. O kroničnom postcovid sindromu možemo govoriti ako smetnje traju duže od tri mjeseca. Naša klinička iskustva i istraživanja pokazala su da kod velikog broja pacijenata smetnje sluha i ravnoteže kao i tinitus traju duže od tri mjeseca nakon same infekcije, tako da je pandemija dovela do nastavka kroničnog audiovestibularnog postcovid sindroma.
Iako slušni i vestibularni simptomi nisu vodeći simptomi ove infekcije, nerijetko ih pronalazimo kao inicijalne manifestacije, a mogu se javiti i kao jedine manifestacije COVIDA-19. Oko 2 % pacijenata kao prvi simptom infekcije navodi vrtoglavicu, a preko 10 % pacijenata ima slušne smetnje.
Neki autori navode i veću učestalost ovih tegoba, ali zbog manjka kontrolnih skupina i kratkog vremena praćenja još uvijek ne možemo te podatke smatrati definitivnima.
Gubitak njuha i okusa pojedinačno ili udruženo s drugim simptomima podupire hipotezu da se radi o virusu s neurotropnim i neuroinvazivnim potencijalom.
Unutrašnje uho izrazito je osjetljivo na različite nokse koje mogu dovesti do trajnih ili privremenih oštećenja.
Gubitak sluha povezan s virusnim infekcijama uglavnom je senzoneuralni. Virusne infekcije općenito su čest uzrok gubitka sluha i ravnoteže. Patogeneza virusno induciranog gubitka sluha može biti u direktnom oštećenju struktura unutrašnjeg uha, u imunološki posredovanom oštećenju ili u aktivaciji latentnog virusa u unutrašnjem uhu. Poznato je da su strukture unutrašnjeg uha posebno osjetljive na ishemiju i vaskularno oštećenje, što može uzrokovati i slušnu i vestibularnu disfunkciju. Nadalje, virusi mogu zahvatiti srednje uho i dovesti do provodnog gubitka sluha i upale putem izljeva u srednje uho. Ne smijemo zanemariti ni potencijalnu ototoksičnost nekih lijekova koji se primjenjuju u liječenju težih oblika infekcije.
Pandemija bolesti COVID-19 otvorila je jedno potpuno novo poglavlje o utjecaju virusa na pojedine organske sustave i uočavaju se nove kliničke slike i simptomi koji su ili novonastali ili su se pogoršali tijekom same infekcije. Postalo je jasno da su slušni simptomi postali dio kliničkog spektra ove infekcije. Primijetili smo do sada veći broj novonastalih smetnji od strane slušnog sustava u odnosu na smetnje koje su se samo pogoršale. Također smo uočili da su gubitak sluha i tinitus nešto češći simptomi u odnosu na vrtoglavicu. Obostrani simptomi, odnosno gubitak i pogoršanje sluha i tinitusa na oba uha također su češći u odnosu na gubitak i pogoršanje sluha i tinitusa samo na jednom uhu. Postupni gubitak sluha i pojavnost tinitusa češći su u odnosu na iznenadni gubitak sluha i naglu pojavu tinitusa. Uočili smo i koje su karakteristike gubitka sluha kod COVID-19 infekcije tako da u tonskoj audiometriji kao najkarakterističniji i najčešći nalaz dobivamo gubitak sluha samo u visokim frekvencijama – na 4000 i 6000 Hz. Kod iznenadnog gubitka sluha koji je značajno rjeđi i najčešće jednostran nalazimo teški gubitak sluha u svim frekvencijama. Tri su mehanizma uključena u pojavu iznenadnog gubitka sluha povezana s virusnim infekcijama: neuritis uzrokovan virusnim zahvaćanjem pužničnih živaca, kohleitis uslijed virusnog zahvaćanja pužnice i perilimfatičnih tkiva te odgovor na stres koji proizlazi iz unakrsne reakcije antigena unutarnjeg uha na virusne infekcije. Iznenadni gubitak sluha spada u hitna stanja u otorinolarinoglogiji tako da je bitan što raniji početak liječenja uz isključenje akutnog neurološkog zbivanja.
Vestibularni neuritis, odnosno jednostranu hipofunkciju vestibularnog osjetila i BPPV nalazimo kao najčešće uzroke vrtoglavica. Opasnosti od vrtoglavica kriju se u mogućim padovima i ozljedama te strahu od samostalnog kretanja i svakodnevnih aktivnosti.
Još uvijek ne znamo kolika je prevalencija ovog sindroma i koliko dugo simptomi mogu trajati jer je potreban duži vremenski period za praćenje pacijenata, liječenje i prognozu.
Psihološki faktori poput depresije i anksioznosti, usamljenosti i izolacije i loša kvaliteta sna za vrijeme pandemije mogu biti imati značajnu ulogu u nastanku ili pogoršanju postojećeg tinitusa.
S druge strane, pandemija bolesti COVID-19 još je više razotkrila osobe sa starim slušnim smetnjama jer su nošenje zaštitnih maski, socijalna distanca i izolacija doveli do još značajnijih slušnih smetnji i nemogućnosti prepoznavanja govora, naročito u bučnom okolišu, a sve to uzrokuje pojačan stres i osjećaj nemoći. Audio-vizualne informacije vitalne su u komunikaciji naročito kod slušno oštećenih osoba. Te smetnje naročito su izražene u starijoj životnoj dobi i kod hospitaliziranih pacijenata koji su izloženi raznim stresogenim faktorima. Kod djece s ranijim oštećenjem sluha primjećuju se dodatne poteškoće u praćenju nastave i učenju.
Sljedeće studije koje bi uključivale veći broj ispitanika i kontrolne skupine trebale bi detaljnije pojasniti utjecaj COVID-a 19 na sluh i ravnotežu, utvrditi trajanje simptoma i rasvijetliti audiovestibularni postcovid sindrom u svim njegovim aspektima.
