Autor: dr.med. Ivan Bolanča, specijalist ginekologije i porodništva
Vaginitis je upala rodnice koja se manifestira vaginalnim iscjetkom, najčešće neugodnog mirisa, svrbežom, boli, dizurijom i dispareunijom. S obzirom na to da je gotovo u pravilu zahvaćena i stidnica (vulva), često se naziva i vulvovaginitisom. Radi se o najčešćem hitnom stanju u ginekologiji, ujedno i vodećem uzroku javljanju ginekologu.
Najčešći su tipovi vaginitisa:
- Mješoviti vaginitisi
- Gljivična infekcija ili kandidijaza - najčešće uzrokovana Candidom albicans, ali u posljednje vrijeme u porastu je Candida non-albicans (do 30 % slučajeva, osobito kod rekurentnih kandidijaza)
- Trihomonijaza - uzrokovana parazitom Trichomonas vaginalis
- Neinfektivni vaginitis - uzrokovan padom razine estrogena nakon menopauze (atrofični vaginitis), higijenom spolovila neprimjerenim proizvodima, najčešće agresivnim i parfumiranim sapunima ili gelovima, korištenjem spermicida i slično.
Sluznica rodnice kolonizirana je florom koju u normalnim okolnostima sačinjavaju i do 90 % laktobacili. Laktobacili imaju višestruke mehanizme kojima štite rodnicu od kolonizacije patogenim mikroorganizmima (biosurfaktant blokira adheziju bakterija na epitelne stanice, mliječna kiselina i H2O2 inhibiraju rast bakterija, koagregacijske molekule sprječavaju širenje patogenih bakterija u okolna tkiva).
Vulvovaginitisi, osim neugodne kliničke slike koja značajno remeti kvalitetu života, imaju i puno ozbiljnije posljedice. Naime, dugo su jedine spoznaje o vrsti vaginalne flore dolazile od istraživanja koja su počivala na kulturama mikroorganizama. Na taj se način smatralo da je većina infekcija ženskog reproduktivnog sustava uzrokovana pojedinačnim infekcijama patogenim mikroorganizmima. Konkretno, Chlamydia trachomatis i Neisseria gonorrhoeae proglašavani su glavnim uzročnicima upalne bolesti zdjelice (PID). Zadnjih godina, niz istraživanja temeljenih na molekularnim tehnikama proširio je spoznaje o važnosti patogene vaginalne flore u nastanu upalne bolesti zdjelice. Danas smatramo da je upalna bolest zdjelice polimikrobne naravi i identificiran je čitav niz uzročnika (Prevotella sp., Porphyromonas sp. Bacteroides sp. Streptococcus viridans, Streptococcus agalactiae, Bacteroides fragilis) koji su ujedno i stanovnici vaginalne flore. Zbog toga se danas više nego ikada naglašava važnost normalne vaginalne flore. Nažalost, smatra se da takvu ima svega 30 - 40 % žena reproduktivne dobi.
Cilj liječenja vaginitisa jest eradicirati patogene, što brže dovesti do povlačenja znakova i simptoma infekcije, smanjiti broj recidiva, a uz sve to djelovati što poštednije na laktobacile. Očuvanje laktobacila garantira nam manju učestalost recidiva. S obzirom na polimikrobnu strukturu infekcije, optimalno je što ranije uvesti kombiniranu terapiju kojom možemo djelovati na što širi spektar uzročnika (gljive, gram pozitivne i gram negativne uzročnike). Važno je naglasiti da liječenje treba započeti što ranije na temelju kliničke slike, a da kultivacijske tehnike treba ostaviti za specifične slučajeve. Trebamo biti svjesni činjenice da ćemo i najboljom kulturom izolirati tek manji broj patogenih organizama i da takav nalaz nikako neće biti reprezentativni uzorak čitave mikrobne populacije. Ne treba zaboraviti ni nefarmakološke mjere liječenja, kao što su kupke, hladni oblozi kod jakih upalnih reakcija, široka odjeća i pamučno rublje. I svakako, pravilno izabrani probiotici koji će ubrzati oporavak vaginalne mikroflore i spriječiti recidiv infekcije poput klinički najispitanijih GR-1 i RC-14.
