Autorica: dr. Josipa Marin Lovrić, spec.oftalmolog
Kataraktom ili sivom mrenom nazivamo bilo kakvo zamućenje prirodne leće, inače smještene u jednom od najočaravajućih organa u ljudskom tijelu – oku. Zdrava leća sadrži 66 % vode i 33 % proteina, elastična je i prozirna. Da bi bila prozirna, mora biti avaskularna, a bikonveksnog je oblika. Nalazi se u prednjem dijelu oka iza šarenice, tankim je zonulama povezana s cilijarnim tijelom/mišićem, zbog čega ima sposobnost mijenjanja zakrivljenosti prednje plohe. Promjena oblika leće za posljedicu ima povećanje dioptrijske jakosti oka i oštar vid na blizinu što zovemo akomodacijom. Starenjem, kao prirodnim procesom smanjenja elastičnosti leće, akomodacija se smanjuje te su nam potrebna pomagala za održavanje oštrog vida na blizinu. Starenjem se smanjuje i prozirnost leće.
Leća je građena od tri glavna dijela i svi su prozirni; nukleus (jezgra), korteks (kora) s površinskim epitelnim stanicama, a njih obavija lećna kapsula, u svom prednjem dijelu "debela” 14 µm, a straga svega 4 µm. Epitelne stanice korteksa zbog održavanja prozirnosti i procesa difuzije, a sve u svrhu prehrane leće, visoko su metabolički aktivne, troše puno glukoze za stvaranje energetski ovisnog aktivnog prijenosa iona i metabolita. U starenju podliježu oksidativnom oštećenju slobodnim radikalima, destruiraju se proteini, membrane stanica i DNK te nastaje zamućenje leće – katarakta.
Bolesnik primjećuje bezbolno smanjenje vidne oštrine, a ponekad i druge simptome poput zabliještenja, pojave monokularnih dvoslika, promjene kolorita ili pak promjene refrakcije.
Kataraktu klasificiramo na mnogo načina, stoga može biti: – po lokaciji zamućenja: nuklearna, kortikalna ili subkapsularna (prednja ili stražnja); – po etiologiji: metabolička (npr. kod bolesnika s DM-om), medikamentozna (npr. pri sistemskoj terapiji kortikosteroidima), traumatska; – po dobi javljanja: kongenitalna, juvenilna, presenilna ili senilna, koja je najčešća te se dodatno opisuje stupnjem zrelosti i gustoće kao početna, nezrela, zrela ili prezrela. Kompliciranom kataraktom nazivamo mrenu koja je posljedica neke druge primarne očne bolesti ili oštećenja.
Iako rijetko, mogu se javiti očne komplikacije kao posljedica katarakte, najčešće u smislu upale srednje očne ovojnice – uveitisa, ili pak određenih vrsta glaukoma.
Terapija svih vrsta katarakte isključivo je operativna. To je najčešća operacija na oku, ali i najčešće izvođena operacija u medicini uopće. Operacija katarakte indicira se u trenutku kad ugrožava funkcioniranje i narušava kvalitetu života pojedinca te spada u tzv. elektivnu kirurgiju, što znači kirurgiju izbora. Osim što je medicinski značajna od velike je važnosti i za radnu sposobnost, što utječe socijalno-ekonomski na društvenu zajednicu.
Postoje dva glavna principa kirurgije katarakte: moderna ekstrakapsularna ekstrakcija leće (ECCE), koja okuplja nekoliko različitih metoda te intrakapsularna ekstrakcija leće (ICCE), koja se rjeđe izvodi, najčešće kod kompliciranih katarakti povećane nestabilnosti i zahtijeva ugradnju umjetne leće na nepovoljnije lokacije intraokularno.
Ekstrakapsularna ekstrakcija leće predstavlja metodu operacije katarakte u kojoj se uklanja leća, a kapsula ostaje na svom prirodnom mjestu. Na prednjoj lećnoj kapsuli učini se otvor kroz koji se odstrani zamućena leća. Integritet kapsularne vreće od iznimnog je značaja za uspjeh operacije katarakte jer se u nju implantira umjetna intraokularna leća (IOL) koja trajno ostaje.
Standard u operaciji katarakte metoda je ekstrakapsularne ekstrakcije leće pomoću snage ultrazvuka, a naziva se fakoemulzifikacijom (PHACO). Na periferiji rožnice ili pak na njenoj granici s bjeloočnicom izvodi se samozatvarajući rez kroz koji se učini otvor na prednjoj lećnoj kapsuli i ultrazvučnom sondom ukloni leća. Kroz isti se rez postavi umjetna intraokularna leća prethodnim pregledom točno izračunate jakosti za svako oko individualno. Novija varijanta ove metode jest "femtosecond” laser, koji ove korake izvodi po kompjuterskom izračunu, no samo uklanjanje leće ipak se i dalje izvodi istom ultrazvučnom sondom rukom kirurga.
Usprkos nizu poboljšanja, još uvijek postoji određen, doduše jako mali broj postoperativnih komplikacija s kratkoročnim ili dugoročnim posljedicama po bolesnikov vid i kvalitetu života. Vrlo je važno preoperativno razmotriti rizične pacijente s npr. kroničnom upalom vjeđa – blefaritisom, koji onda tretiramo preoperativno antibiotskim kapljicama.
Najčešće se radi o poremećaju suhog oka, koji je često i preoperativno prisutan. Od iznimnog je značaja održavanje hidracije površine oka jer se i najmanja energija ultrazvuka ipak dijelom prenosi na rožnični endotel, koji regenerira i hrani preostale dijelove rožnice. Suzni film utječe na refraktivnu jakost oka, osjećaj komfora i zadovoljstva kvalitetom vida. Najbolji izbor umjetne su suze bez konzervansa s visokim udjelom hijaluronata, npr. u paleti VIZOL S® proizvoda. Potrebna je česta primjena, a zbog neopterećenosti konzervansima mogu se neograničeno koristiti.
Od ozbiljnijih postoperativnih komplikacija tu su upalna stanja oka, poput upale rožnice – keratitisa, za koji je potrebna antibiotska topička terapija. Preporuka su antibiotici širokog spektra s dokazanim djelovanjem na najčešće očne patogene kao npr. flourokinoloni novije IV. generacije poput moksifloksacina (MOKSACIN®). Uz kontrolni nadzor oftalmologa ukapavaju se tri puta dnevno u konjuktivalnu vreću bolesnog oka u trajanju od najmanje 7 dana, s očekivanim poboljšanjem nakon 3 – 5 dana. Vrlo je važno očuvati hidraciju oštećene rožnice te se preporuča uz antibiotsku terapiju nastaviti primjenu umjetnih suza bez konzervansa. Moksifloksacin (MOKSACIN®) pokazao se kao izvrstan izbor i pomoć u liječenju najozbiljnije vrlo rijetke postoperativne komplikacije – endoftalmitisa, koji pak zahtijeva bolničko liječenje i multidisciplinaran pristup.
