Autorica: prim. dr. Alemka Jaklin Kekez, spec. pedijatar gastroenterolog
Poliklinika za dječje bolesti Helena
Rast i razvoj obilježja su isključivo dječje dobi i jedan od najvažnijih pokazatelja po kojima procjenjujemo zdravlje djeteta. Rast u užem smislu znači povećanje veličine i mase tkiva, organa i tijela. Primjer za to je ukupni fizički rast u visinu, prirast tjelesne mase, rast glave, spolnih organa... Razvoj obuhvaća prije svega složene kvalitativne promjene – sazrijevanje strukture i funkcije organa i pojedinih organskih sustava, njihove prilagodbe i uloge te intelektualne, emotivne i socijalne promjene. Dobar primjer za to jest razvoj govora.
Što utječe na rast i razvoj?
Na rast i razvoj djeteta utječe više čimbenika (unutrašnjih i vanjskih) koji međusobno djeluju. Osnovni su unutrašnji čimbenici naslijeđe te pripadnost rasi i spolu, dok su najvažniji vanjski intrauterini čimbenici, socioekonomski, psihološki, prehrana, kronične bolesti... Postoje velike fiziološke varijacije u rastu i razvoju među zdravim vršnjacima.
Kako pratimo rast i razvoj ?
Najčešći parametri po kojima pratimo rast djeteta su tjelesna masa (TM), tjelesna visina (TV), opseg glave (OG), a u nekim situacijama procjenjujemo i potkožno masno tkivo tj. indeks tjelesne mase (ITM). Najčešće za praćenje koristimo centilne krivulje rasta. Dakle, kada pratimo dijete, u krivuljama rasta označavamo mjeru koju procjenjujemo i gledamo nalazi li se u okviru normalnih varijacija (5 do 95 centila) i je li dinamika rasta kroz vrijeme dobra.
Što se razvoja tiče, prate se tjelesni, psihički (kognitivni i emocionalni) te socijalni razvoj. Procjenjuje se kako dijete u određenoj dobi ostvaruje ono što je za tu dob očekivano poštujući fiziološka odstupanja.
Periodički sistematski pregledi najbolji su način za praćenje rasta i razvoja. Tada se dijete pregleda po svim organskim sustavima, učine sva mjerenja, sagledaju razvojni elementi, a ponekad izrade i osnovni laboratorijski nalazi (radi procjene ima li deficita vitamina ili minerala). Sistematski pregledi učestaliji su u razdobljima koja su karakterizirana intenzivnijim rastom i razvojem (dojenaštvo i pubertet). Ponekad rast i tjelesni razvoj ne idu sukladno. Ako se čini da je odstupanje veće, određuje se koštana dob (razvoj kostiju dobar je pokazatelj stupnja zrelosti) te uspoređuje s kronološkom. Koštanu dob u praksi najčešće određujemo uspoređujući rentgensku snimku lijevog zapešća djeteta sa standardnim snimkama za tu dob pa gledamo je li razvoj sukladan stvarnoj dobi ili ubrzan ili usporen.
Zaostajanje u rastu i razvoju
Zaostajanje u rastu, tj. odstupanja od normalnih varijacija (ispod 5 centila za dob) te usporenje tempa rasta (pad na centilnoj krivulji u odnosu na ranije) znak je da se nešto nepovoljno događa s djetetom.
Kada tragamo za razlozima koji dovode do slabijeg napretka u tjelesnoj masi, uvijek prvo procjenjujemo što i koliko dijete jede, tj. je li optimalan unos kalorija. Ako nije, potrebno je educirati roditelje kako to poboljšati, primjerice pojačati kalorijsku gustoću obroka, pogotovo ako su obroci količinski mali, treba izbaciti nepotrebne slabo kalorične napitke koji ometaju apetit te eventualno dodati hiperkalorijske napitke. Kao drugo, moramo se zapitati je li razlog stagnaciji neprepoznata ili neliječena kronična bolest. Naime, takva stanja odražavaju se na usporenje rasta, ali i razvoja djeteta, a mogu biti i razlog niže konačne visine u odnosu na onu koja je genetski zacrtana. Primjeri takvih bolesti su celijakija (glutenska enteropatija), bolesti štitnjače, kronične upalne bolesti crijeva, kronične bubrežne bolesti, teže srčane greške, teži poremećaji motoričkog razvoja, degenerativne bolesti mozga i još mnoge druge. Kronično bolesna djeca imaju slabiji apetit, dok s druge strane sama bolest često povećava energetske potrebe i stvara veće energetske gubitke, tj. "troši energiju”. To su razlozi zašto djeca ne rastu normalnim tempom. Prvo obično stagniraju tjelesnom masom, zatim i visinom, a to se može odražavati i na zakašnjeli pubertetski razvoj. Ako se na vrijeme reagira, tj. pravovremeno otkrije dijagnoza i bolest liječi, dijete će uhvatiti ponovo svoj ritam rasta i razvoja. Ako je neliječena bolest predugo trajala ili je prošlo vrijeme u kojem tijelo još može rasti, moguće je da se više neće moći doseći ciljna visina.
Izolirano nizak rast u užem smislu može biti obiteljski, konstitucijski, idiopatski, ali i odraz hormonskog poremećaja. Obiteljski niski rast jest kada imamo zdravo dijete koje prosječno visinom zaostaje za vršnjacima, ali je u skladu s visinom roditelja. Razvoj i ulazak u pubertet ne odstupaju od vršnjaka, a konačno dosegnuta visina odgovara srednjoj visini roditelja. Konstitucijski niski rast jest zapravo prolazni zaostatak u rastu kod djece koja nešto kasne u koštanoj zrelosti (koštana dob tada zaostaje za kronološkom), stoga osim što sporije rastu, kasnije ulaze u pubertet, no u konačnici dostignu normalnu visinu. To se nerijetko ponavlja u pojedinaca raznih generacija iste obitelji. Ne treba zaboraviti niti hormonske razloge niskog rasta, poput nedostatka hormona rasta, snižene razine hormona štitnjače, prekomjernog stvaranja hormona glukokortikoida, ali i preranog dozrijevanja kostiju u sklopu preuranjenog puberteta. To su razlozi na koje treba misliti, jer se terapijskom intervencijom niski rast može ispraviti. Ako se ništa od navedenog ne može dokazati, a rast je snižen, kažemo da se radi o idiopatski (uzrok je nepoznat) sniženom rastu.
U ranoj dobi intenzivno se prati i psihomotorni razvoj. Tijekom prve godine dijete motorički usvaja uspravljanje, kasnije prohodaju te nakon toga usvajaju sve složenije motoričke funkcije. Kao dobar pokazatelj rasta mozga u toj dobi prati se redovito kako raste opseg glave. Kako je to doba naglog razvoja motorike, jako je bitno zamijetiti moguća odstupanja ili asimetrije i pokušati ih ispraviti intenzivnom medicinskom gimnastikom. Naime, to je doba velike "plastičnosti” mozga, što znači da su sposobnosti da se nadoknadi neka oštećena funkcija veće nego ikada kasnije. Prati se i razvoj finih motoričkih vještina – hvatanje, funkcija šake, sposobnost žvakanja te početak razvoja govora. Jako je bitno nadzirati i socijalni i emotivni razvoj djeteta, tj. uspostavlja li komunikaciju s okolinom – smješkanjem, pokazivanjem interesa za ljude i igračke, raspoznavanjem bližnjih od stranaca... Kasnije se prati kako se grade vršnjački odnosi, kako izgrađuju kontrolu i samoregulaciju ponašanja. Nadzire se i razvoj kognitivnih sposobnosti, tj. sposobnost učenja i primjene naučenog, kakve su koncentracija i pažnja. Pravovremenim zamjećivanjem zaostajanja u bilo kojem pogledu te ranom intervencijom može se postići veliki napredak koji će biti bolji što dijete ranije počne sa stimulacijom.
U dobi kada očekujemo ulazak u pubertet pratimo spolni razvoj, tj. pojavu sekundarnih spolnih osobina (pojavu dlačica, preraspodjelu masnog tkiva, kod dječaka i promjenu glasa te rast spolovila, a kod djevojčica rast dojki i kasnije pojavu menstruacije). Pubertet smatramo zakašnjelim ako se sekundarne spolne osobine uopće ne pojavljuju u djevojčica do 13. godine, a u dječaka do 14. godine. Za djevojčice je zabrinjavajuće i ako se prva menstruacija ne pojavi više od 5 godina od početka prvih znakova puberteta. U slučaju zakašnjelog puberteta moramo razlučiti radi li se samo o kašnjenju u sklopu konstitucionalnog kašnjenja, što će se spontano nadoknaditi, ili zaista o nekom hormonski uvjetovanom ili drugom poremećaju. Kako bi se sve dobro procijenilo, u tom je slučaju najbolje uputiti dijete dječjem endokrinologu.