Autor: Dr. sc. Marko Velimir Grgić, dr. med., spec. otorinolaringolog
KBC Sestre Milosrdnice, Zagreb
Rinoreja je uz kongestiju najčešći nosni simptom. Rinoreja predstavlja curenje, a kongestija otečenost sluznice, čija je posljedica začepljenost nosa. Osim curenja nosa i začepljenosti, simptomi kojima nas nos može mučiti još su i poremećaj osjeta mirisa, bolovi, svrbež i kihanje.
Curenje, koje je tema ovog članka, spada u toliko česte simptome da praktički ne postoji osoba koja ga nije iskusila.
Na temelju detaljnijeg opisa karaktera sekreta, trajanja curenja, okidača koji ga izazivaju i popratnih simptoma može se s razmjerno visokom sigurnošću pretpostaviti uzrok rinoreje.
Normalna nosna sluznica stvara sluzavi prozirni sekret koji sudjeluje u vlaženju i pročišćavanju udahnutog zraka. Taj se sekret fiziološki kreće prema straga i slijeva se u ždrijelo te ga neprestano gutamo zajedno sa slinom. U normalnim uvjetima nismo svjesni tog procesa iako unutar 24 sata čak do nekoliko stotina puta progutamo vlastitu slinu i pridruženi sekret iz nosa.
Budući da je slijevanje sekreta iz nosa u grlo fiziološki proces, osoba ga počinje doživljavati kao neugodan simptom samo ako postoji kvalitativni poremećaj sekreta. Kod kroničnog rinosinuitisa taj je sekret viskozan i ljepljiv i posljedično ostaje na stijenkama ždrijela praveći neugodne smetnje. Kod bakterijskih upala sinusa taj sekret postaje žuto-zelen, a često ima i neugodan miris.
Prednja nosna sekrecija javlja se ako je količina sekreta veća od kapaciteta sluznice za transport prema ždrijelu ili ako je taj mehanizam transporta oštećen. Bistri sekret iz nosa karakterističan je za virusne infekcije koje su ujedno i najčešći uzrok pojačanog curenja nosa. Kod virusne infekcije osim pojačanog stvaranja sekreta postoji i poremećaj transporta prema ždrijelu jer virus može oštetiti i sluznične stanice s trepetljikama koje su za taj transport zadužene.
Pojačana vodena sekrecija prisutna je još i kod alergijskog rinitisa, kao i kod tzv. vazomotornog rinitisa. Vazomotorni rinitis predstavlja preosjetljivost sluznice nosa na razne fizikalne ili kemijske podražaje poput hladnoće, naglih promjena temperature, dima, određene hrane itd. Alergijski rinitis danas je sve češća bolest i pogađa oko petine stanovništva zapadnih razvijenih zemalja, a simptomi su mu vrlo karakteristični i osim vodene sekrecije uključuju začepljenost nosa, svrbež nosa i očiju i kihanje prilikom izlaganja alergenu.
Kod nosne polipoze također često postoji pojačano curenje nosa, dijelom zbog kronične upale, a kod masivne polipoze i zbog otežanog mukocilijarnog transporta prema ždrijelu.
Nosna sekrecija u pravilu je obostrana. Jednostrano curenje nosa budi sumnju na lokalni uzrok koji bi trebalo otkriti i liječiti: jednostrana mukopurulentna sekrecija kod djece može biti posljedica neprepoznatog stranog tijela u nosu, kod odraslih češće je posljedica upale sinusa – koja ako je jednostrana može biti odontogena. Ako je sekret jednostran i k tome uz primjese krvi, treba isključiti tumor. Tumori nosa i sinusa spadaju među rijetke tumore, a inicijalni simptomi dugo su blagi, tako da se na njih ne misli, zbog čega ih nerijetko otkrivamo u višem stadiju.
Jednostrana vodena sekrecija kod osoba koje su imale traumu glave ili operativni zahvat u nosu može predstavljati rinolikvoreju.
Kada je potreban pregled otorinolaringologa?
U svim slučajevima jednostranog curenja nosa potreban je endoskopski pregled, a po potrebi i CT obrada. Kod obostrane bistre rinoreje obično se lako postavlja dijagnoza (virusni rinitis, alergija). Specijalistički pregled potreban je samo u slučajevima prolongiranog curenja koje ne prestaje spontano nakon sanacije infekta koji ga je inicirao ili ako postoje dodatni simptomi poput bolova, gubitka osjeta mirisa i drugih simptoma. Specijalistički ORL pregled danas mora uključiti endoskopski pregled. Može se raditi fleksibilna i rigidna endoskopija nosa, a izbor prvenstveno ovisi o opremljenosti ORL ambulante i preferenciji pojedinog specijalista. Od radioloških pretraga radi se samo CT i MR. Klasični RTG PNS ima vrlo nisku diskriminativnu vrijednost i ne treba ga raditi kod rinoreje, a ni drugih bolesti nosa i sinusa. Kod dugotrajne rinoreje, osobito ako je sekret gušći, ima smisla mikrobiološka analiza brisa.
Liječenje rinoreje.
Idealno liječenje etiološko je, što podrazumijeva da znamo uzrok i da ga možemo liječiti. Tu primjerice spadaju odontogeni sinuitisi, traumatske likvoreje, alergija – iako nažalost ni kod alergije nije uvijek moguće etiološko liječenje.
Najčešći uzrok rinoreje virusne su upale za koje ne postoji etiološko liječenje, tako da se, dok je upala intenzivna, može davati lokalna terapija s ciljem smanjenja curenja. Najčešće se primjenjuju dekongestivi. Kako im i ime sugerira, djeluju prvenstveno na kongestiju, a posljedično je i vodeno curenje manje, ali jedini lokalni pripravak koji djeluje na curenje jest ipratroprium bromid.
Relativno čest uzrok vodene sekrecije takozvani je vazomotorni rinitis, za koji također ne postoji etiološko liječenje, pa i ovdje ulogu ima lokalni pripravak ipratroprium bromida.
Kod vazomotornog rinitisa preporučuje se izbjegavanje izlaganja iritansima i okidačima koji dovode do rinoreje, što nažalost često nije moguće.
Vazomotorni rinitis koji rezultira jakom rinorejom može se liječiti i kirurški na način da se koagulira ganglion sphenopalatinum gdje se prespaja parasimpatička inervacija za žlijezde nosne sluznice, no potencijalna posljedica jest atrofični rinitis, čiji su simptomi još neugodniji od inicijalne rinoreje, tako da ova metoda nije prihvaćena.
Kod svake rinoreje preporučuje se ispiranje nosa fiziološkom otopinom kao simptomatsko liječenje. Kod vodenih rinoreja u alergiji ili vazomotornom rinitisu ispiranje sluznice fiziološkom otopinom smanjit će količinu čestica na sluznici koje su odgovorne za patološki odgovor, a kod gustih i viskoznih rinoreja primjena fiziološke otopine razrijedit će sekrete i olakšati njihovo odstranjenje s površine sluznice.
